Sve mogu u onome koji me jača. ( Fil 4:13 )

Riječi

2012-02-13T08:50:00.002+01:00

Četiri najvažnije male riječi važno je od srca iskreno reći.
One su samo zato male da bi u dječje srce stale.
Dobrog su srca najbolji gosti:
Molim, hvala, izvoli, oprosti.

Možda se tko i sjeća ove pjesmice, ali će svatko znati da je poželjno i pristojno drugome reći lijepu riječ, zamoliti, zahvaliti, ispričati se...

Ipak, koja je vjerojatnost da će se u svakidašnjem govoru češće čuti jedna od tih riječi, a ne psovka ili neka ružna poštapalica? ''To su samo riječi'', moglo bi se reći, ''a riječi same po sebi nisu ni dobre ni loše'', pa ispada da je svejedno što se kome kaže. Ili ako se djecu upita zašto psuju ili ružno govore jedni drugima, može se čuti ovaj odgovor: ''Mi smo se već navikli tako razgovarati, zna on/ona da ne mislim ništa loše.''

Same je riječi možda nemoguće okriviti da su ovakve ili onakve, ali ljudi su im dali određeno značenje i onda se dobro zna da jedna lijepa riječ može čovjeka jako usrećiti, a druga ružna strašno ga povrijediti. Nije to neka nova mudrost, a i sama Biblija na mnogo mjesta govori o povezanosti lijepe riječi i mudrosti. Slušajući ljude kako se izražavaju u svojoj svakidašnjici, smije li se reći da onda danas dobrim dijelom i nisu baš mudri? Da samo govore, a da ne promisle dobro što su rekli i kako to zvuči?

Ponekad je zaista teško izbjeći sve nesvjesne poštapalice koje se govornik navikne izgovarati i potrebno je dosta strpljenja i upornosti sa samim sobom da bi se takva navika iskorijenila. Ali svaki je trud nagrađen plodovima, posebno zadovoljstvom zbog pobjede izvojevane nad samim sobom, a ujedno postaje i rezultat mudrog i promišljenog čovjeka koji želi biti svjestan svoga stanja i svojih mogućnosti jer ''jezik je pravednikov odabrano srebro, a razum bezbožnika malo vrijedi'' (Izreke 10, 20).

Nakraju, kršćanin ne treba širiti riječi koje drugima nanose bol ili im smetaju i šire nemir, već »radosnu vijest« koja drugoga tješi, nasmijava i čini boljim čovjekom.

(Patricija Brdar)

Šta ću danas?

2012-02-11T16:50:00.006+01:00

Samo ću se danas potruditi da proživim dan, a da ne pokušavam odjednom riješiti problem cijeloga svog života.

Samo ću se danas brinuti o svom nastupu, bit ću ugodan u svom ponašanju, neću nikoga kritizirati, neću pokušavati druge ispravljati ili učiniti boljima... osim sebe.

Samo danas bit ću sretan u sigurnosti da sam stvoren za sreću... ne samo na drugom nego i na ovome svijetu.

Samo ću se danas prilagoditi prilikama, a neću tražiti da se prilike prilagode mojim željama.

Samo ću danas deset minuta posvetiti dobrom štivu. Kao što je hrana potrebna za život tijela, tako je dobro štivo potrebno za život duše.

Samo ću danas učniti neko dobro djelo i to neću nikome kazati.

Samo ću danas učiniti nešto za što nemam nikakve volje. Ako se budem osjećao uvrijeđenim, pobrinut ću se da to nitko ne primijeti.

Samo ću danas sastaviti točan program. Možda ga se neću točno pridržavati, ali ću ga ipak sastaviti. I čuvat ću se da me ne svladaju dva zla: užurbanost i neodlučnost.

Samo ću danas čvrsto vjerovati, makar okolnosti pokazivale suprotno, da se dobra Božja providnost brine o meni kao da inače nikoga nema na svijetu.

Samo se danas neću bojati. Osobito se neću bojati radovati svemu što je lijepo i vjerovati u dobrotu.

(Papa Ivan XXIII)

Apostoli

2012-02-05T18:45:00.006+01:00

''Blago vama kad vas zamrze ljudi i kad vas izopće i pogrde te izbace ime vaše kao zločinačko zbog Sina Čovječjega! Radujte se u dan onaj i poskakujte: evo, plaća vaša velika je na nebu. Ta jednako su činili prorocima oci njihovi!''

(Luka 6, 22-23)

(Dvanaesti dio)

ŠIMUN

Apostol Šimun (Shim'on) je jedan od dvanaestorice Isusovih učenika o kome na žalost iz Evanđelja ne saznajemo gotovo ništa. Spominju ga Matej, Marko, Luka i Djela Apostolska samo pri popisu imena apostola. Matej i Marko ga nazivaju Šimun Kanaanac, dok ga Luka u svom Evanđelju i Djelima Apostolskim zove Šimun Zelot ili Revnitelj. Imenom se ne spominje ni na jednom drugom mjestu u Novom Zavjetu, ali se pretpostavlja da je bio prisutan na svim onim događajima gdje Evanđelisti govore o dvanaestorici, ne ističući ni jednog od apostola posebno. Tradicija kaže da je bio iz Kane Galilejske, a neki teolozi ga povezuju sa mladoženjom čijoj je svadbi u Kani Isus prisustvovao i načinio svoje prvo čudo pretvaranjem vode u vino. Također ovaj nadimak Kanaanac se može odnositi i na Kanaan kao širu teritorijalnu pripadnost. Naziv Zelot označava pripadnost političkoj frakciji ''zelota'' koji su se zalagali za organiziranje Galilejaca za pobunu i protjerivanje Rimljana iz Izraela. Vjerovatno je prepoznavši u Isusu židovskog Mesiju Šimun pristupio apostolima, nadajući se kao i mnogi drugi, da će Isus kao takav povesti Izraelce u pobjedu protiv Rimljana, međutim provodeći vrijeme s Isusom shvatio je pravo Isusovo poslanje i napustio dotadašnji način razmišljanja, te postao Njegov istinski učenik.

S obzirom na vrlo oskudne informacije o njemu u Svetom Pismu, jedine informacije o Šimunu nalazimo u svetoj predaji ili tradiciji, pa tako saznajemo da je Šimun jedno vrijeme evangelizirao po Africi, tačnije Egiptu, Nubiji i Etiopiji, a zatim s apostolom Tadejom u Perziji i današnjem Libanonu gdje je podnio mučeničku smrt tako što je prepilan na dva dijela. Posmrtne ostatke apostola Šimuna i Tadeja su poslije prenijeli u Rim, te sahranili u grobnicu sv. Petra. U umjetnosti se sv. Šimuna uglavnom prikazuje sa pilom u rukama, aludirajući na način na koji je usmrćen.

O Šimunu nemamo mnogo informacija, ali možemo ga prihvatiti kao čovjeka koji je u Kristu doživio preobražaj. Odstupio je od radikalne zelotske ideologije i prihvatio Isusovo Evanđelje mira. Shvatio je da mesijanstvo označava mnogo više od same ideje koju su tadašnji Židovi imali. Spremno se odazvao pozivu Kristovu, smjelo propovjedao Evanđelje i podnio mučeničku smrt. Svi mi ponekada, posebno u mladosti svoje buntovništvo naivno predajemo određenim političkim ideologijama, međutim u susretu s Kristom nalazimo istinu koja nam otkriva potpuno novi put, put ljubavi i mira. Otkriva nam uzvišenu ideju Božje milosti koju je vrijedno slijediti i propovjedati, pa ako treba, poput Šimuna Apostola i žrtvovati se za nju.

V

Snijeg i u Vatikanu

2012-02-05T16:50:00.001+01:00

Ovih dana snijeg je zameo skoro cijelu Europu.

Na Trgu sv. Petra počelo je sniježiti u petak, 3. veljače poslijepodne. Vječni je grad posljednji put vidio snijeg 2009. godine.

Mnogi su se uputili prema Vatikanu kako bi vidjeli baziliku prekrivenu snijegom, a i zastori na prozoru radne sobe Svetoga Oca u petak su bili podignuti kako bi i Papa imao bolji pogled na ovaj predivan prizor.

Nadbiskup vrhbosanski kardinal Vinko Puljić potpisao dekret kojim je i službeno otvoreno neokatekumensko sjemenište ''Redemptoris Mater''

2012-02-04T22:02:00.009+01:00

Svečanim euharistijskim slavljem u večernjim satima, 3. veljače u katedrali Presvetog Srca Isusova u Sarajevu obavljena je inauguracija (svečano otvaranje) Nadbiskupijskog misijskog međunarodnog sjemeništa ''Redemptoris Mater'' sa sjedištem u sarajevskom prigradskom naselju Vogošća. Nakon Evanđelja pročitan je Dekret o osnutku Sjemeništa, a na kraju Mise svečano je potpisan dekret o osnivanju ''Missio ad gentes'' (poslanje k narodima) također u Vogošći.

Misno slavlje a ''evangelizaciju naroda'' predslavio je nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić u zajedništvu s apostolskim nuncijem u Bosni i Hercegovini nadbiskupom Alessandrom D'Erricom i uz suslavlje dvadeset svećenika među kojima su bili i sjemenišni poglavari iz Vogošće. Đakonsku službu tijekom Mise vršili su Ekvadorac David Trujilo i Talijan Alberto Zornada koji je otpjevao misni evanđeoski odlomak na tečnom hrvatskom jeziku. Obojica su inkaridnirani u Vrhbosansku nadbiskupiju (inkardinirani - ustožereni odnosno zaređeni za njezinu službu). Bogoslovima misijskog međunarodnog sjemeništa iz Vogošće, koji su vrlo skladno vodili ceremonije, pridružili su se i bogoslovi Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa sa svojim poglavarima te veći broj bogoslova s Franjevačke teologije u Sarajevu. Na Misi je sudjelovao veći broj redovnica, među kojima i sestre karmelićanke iz sarajevskog naselja Stup. Za ovu prigodu, unatoč velikom snijegu, iz Žepča su stigla dva autobusa vjernika kao i četiri obitelji iz Italije, Hrvatske, Poljske i Makedonije nastanjene u Vogošći. Liturgija je praćena vrlo živim pjevanjem članova Neokatekumenskog puta kojima se pridružila cijela okupljana zajednica vjernika.

Na početku Mise sva nazočne pozdravio je rektor Nadbiskupijskog misijskog međunarodnog sjemeništa ''Redemptoris Mater'' vlč. Michele Capasso ističući da ovom svečanom Euharistijom žele zahvaliti Bogu koji pokazuje svoju ljubav preko novog Sjemeništa i obitelji ''Missio ad gentes''. Naglasivši da samo pravi susret s uskrslim Kristom može darovati vjerniku žar za novu evangelizaciju, pojasnio je kako je novo sjemenište ''Redemptoris Mater“ u Sarajevu jedno od 85 takvih sjemeništa koja su povezana sa Neokatekumenskim putem. Podsjetio je da je papa Benedikt XVI na audijenciji od 20. siječnja 2012. u Vatikanu zajednicama Neokatekumenskog puta rekao: ''Crkva je prepoznala u Neokatekumenskom putu posebni dar koji je Duh Sveti darovao našem vremenu'', te da je znak toga i odobrenje Statuta i Katehetskog direktorija. Dodao je kako je Papa tom prigodom bogoslovima sjemeništa ''Redemptoris Mater'' poručio da ljube Krista i Crkvu te da radosno dijele s drugima radost da su Isusa susreli kao ljepotu i da su „njemu sve dali“.

Potom je pozdrav uputio pater Giacomo Raineri koji je odgovorna osoba u ekipi katehista Neokatekumenskog puta na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a prvi suradnici su mu Lucia Toso i Tomasz Marynowski. Govoreći o misijama i misijskom djelovanju, pojasnio je da je u korijenu misijskog poslanja Isusov nalog učenicima da idu po svem svijetu i propovijedaju evanđelje, krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Istaknuo je da su nakon Drugoga vatikanskog sabora misije dobile novo usmjerenje te da je naglasak stavljen na poslanje ''ad gentes'' (k narodima) misleći na navještaj evanđelja u zemljama koje još nisu kršćanske. Spomenuo je da blaženi papa Ivan Pavao II. u enciklici ''Redemtoris missio'' podijelio misijsko poslanje ''ad gentes'' u tri dijela: prvo u smislu naviještanja evanđelja u nekršćanskim zemljama, zatim na misijsko poslanje kao na redovito pastoralno djelovanje među kršćanima te na novu evangelizaciju među onima koji su se udaljili iz Crkve i zanemarili vjeru. Kazao je da se u duhu evangelizacije osniva i ''Missio ad gentes'' u Vogošći koje čine četiri obitelji iz Italije, Hrvatske, Poljske i Makedonije.

Nakon Evanđelja osobni tajnik kardinala Puljića vlč. Davor Topić pročitao je Dekret o osnivanju Nadbiskupijskog misijskog međunarodnog sjemeništa „Redemptoris Mater“ u Sarajevu smještenog u sarajevskom predgrađu Vogošća. Kardinal Puljić u Dekretu, kojeg je potpisao 28. listopada 2011. na blagdan svetih apostola Šimuna i Tadeja i na spomendan svetih Joakima Royo Pereza i Ivana Alkobera, piše kako ga povijesno iskustvo, koje je proživio s kršćanskim narodom Sarajeva, potiče da može biti još više otvoren opetovanim pobuđivanjima blaženog Ivana Pavla II. i pape Benedikta XVI. na novu evangelizaciju. U Dekretu se ističe da se Nadbiskupijsko misijsko međunarodno sjemenište „Redemptoris Mater“ u Sarajevu osniva ''sa svrhom formacije za prezbiterat za novu evangelizaciju, pod zaštitu Presvetog Srca Isusovog, zaštitnika Vrhbosanske nadbiskupije, blažene Djevice Marije, Otkupiteljeve Majke, svetih evanđelista, svetog Jakova Apostola, svetog Ilije proroka, zaštitnika Bosne, svetog Jeronima, svetih Ćirila i Metoda, svetog Nikole Tavelića, svetih Joakima Royo Pereza i Ivana Alcobera (mučenika u Kini †1748), svetog Leopolda Mandića, blažene Majke Terezije iz Kalkute, i Drinskih mučenica (†1941)''.

U prigodnoj propovijedi kardinal Puljić je kazao kako je osnivanje sjemeništa ''Redemptoris Mater'' dar koji nosi i svoju odgovornost te istaknuo potrebu spremanja hrabrih svećenika, svjedoka vjere. Podsjetio je na Papine riječi da narod danas želi slušati svjedoke te kazao da u tom duhu, zajedno sa sjemenišnim poglavarima i drugim svećenicima, želi odgajati svjedoke vjere za naviještanje Evanđelja. Naglasio je da je nova evangelizacija potrebna zato što je Evanđelje pomalo izblijedilo u životu kršćana te je nužno ponovno pokazati i dokazati opredjeljenje za Isusa Krista. ''U evangelizaciji Isus Krist je u središtu, Isus utjelovljeni, Isus otkupitelj, Isus Spasitelj. Da bi to mogli potrebno je susresti Isusa Krista. Svatko od nas kršćana pozvan je tražiti Gospodina… Ovo večerašnje slavlje neka u svima nama probudi radost vjere, što Bog u nas ima povjerenja pa nas želi imati uza se. Želi se s nama poslužiti, želi preko nas donijeti poruku radosne vijesti. Vjerujem da unatoč svih kušnji koje ova mjesna Crkva proživljava,ovo je jedno novo traženje za liječenje rana i hrabrosti za život i s nadom kročiti u budućnost. Kriste tebi neka bude na slavu, sve ovo što pokušavamo, a ti nas odgajaj za svoje djelo po kojem ćeš ti izvršiti Očevu volju na ovoj zemlji'', kazao je kardinal Puljić.

Nakon popričesne molitve kardinal Puljić je potpisao Dekret za ustanovljenje novog oblika ''Missio ad gentes'' u Vogošći. U Dekretu se navodi da će ''Missio ad gentes'' biti sastavljena od jednog prezbitera i najmanje tri ili četiri ''obitelji u poslanju'' koji daju raspoloživost za ''Missio ad gentes'' pod izravnom odgovornošću vrhbosanskog nadbiskupa i u punoj suglasnosti sa Međunarodnom ekipom odgovornih Neokatekumenskog puta. U Dekretu se ističe da će svi članovi misije dijeliti odgovornost za nju, svatko prema milosti i karizmi koja mu je vlastita. Navodi se i da će Pismo poslanja biti dano od Vrhbosanskog nadbiskupa, u zajedništvu s odgovornim Neokatekumenskog puta, za sve članove misije određujući im njihove zadaće u funkciji stvarnosti u kojoj bi se sama misija trebala odvijati.

Na kraju Mise otpjevan je himan: „Tebe Boga hvalimo“, a nakon Mise uslijedio je blagoslov grla kako je to i uobičajeno na spomendan sv. Blaža, biskupa i mučenika. Druženje je nastavljeno u Svećeničkom domu Vrhbosanske nadbiskupije.

(Preuzeto sa stranice www.ktabkbih.net)

Ponešto o ljubavi

2012-01-31T21:42:00.015+01:00

''Kad bih imao dar prorokovanja i znao sva otajstva i sve spoznaje, i kad bih imao svu vjeru da bih i gore premještao, a ljubavi ne bih imao – ništa sam''
(1. Korinćanima 13, 2)

Svijet sada, možda više nego ikada prije, treba istinsko svjedočanstvo kršćanskog života. Sada, kad se sve moralne i tradicionalne vrijednosti ''reorganiziraju'', kada se s njima ismijava i kada čak i religija sve više postaje žrtva relativizma, a interesantno je i zastrašujuće da osnovni izgovor za sve to postaje riječ ''ljubav''. Ta riječ postaje izgovor i za laž, spletke, prevare, izdaje, sebičnost, iskorištavanje, oholost... čak i mržnju. Dakle, sve ono što ona u stvari nije. Ponekad ostajemo nemoćni gledajući kako se ta riječ pervertira, minimizira i svodi na neka primitivna osjećanja, pa čak izlazi i iz tih okvira i u mnogo čemu spušta samo na razinu seksualnih nagona. Zar je moguće da čovjek čiji intelekt se razvija, usljed čega dolazi do novih socijalnih, tehnoloških i znanstvenih dostignuća, svoja osjećanja sve više minimizira i zanemaruje onu unutrašnju dubinu ljubavi dajući naglasak na ono izvanjsko, ono tjelesno.

Mi kršćani ovdje imamo poseban zadatak. Sveto Pismo jasno naglašava da smo pozvani i poslani širiti ljubav i to onu istinsku ljubav iz dubine duše, iz dubine srca, međutim to nije lako. Mnogi kršćani ili oni koji sebe tako zovu pali su također pod utjecaj današnjih trendova i zabluda. Zanemaruje se Riječ Božja, volja Božja, ljubav Božja, a kao alternativa preuzima se riječ i volja materijalizma i sebičnosti. U ime ''ljubavi'' (ne)svjesno odabiremo grijeh, stavljamo ga ispred Boga, a znamo da u kući Božjoj mjesta za grijeh nema. Pitanje je onda kome se dajemo i kakva je to ljubav i da li je to ljubav uopće ili nešta drugo? U svom cvatu te ljubavi ''ovog svijeta'' da li se zapitamo odkud toliko apatije, bijesa, straha boli... Je li možda upravo ''ona'' uzrok tome?

Filozofija je također, još jedan pogrešan pogled ka kršćanstvu. Nije Isus bio filozof nego praktičar. Cijelo kršćanstvo je ušlo u krizu onda, kada je iz prakse počelo da se pretvara u filozofiju. Pogled na djelovanje pojedinih kršćanskih teologa je dovoljan dokaz za to. Kako i zašto su se ti ljudi, obdareni izuzetnom duhovnom spoznajom, umjesto njene primjene u pastoralu odlučili zatvoriti u teoriju, svodeći svoje djelovanje na filozofsko-teološke knjige i predavanja puna riječi koje većina vjernika u potpunosti ni ne razumije? Neki, kao da Isusovo naučavanje polako pokušavaju, na neki način, diskreditirati na obično filozofiranje, stavljajući ga rame uz rame uz velike svjetske filozofe. Pa otud među kršćanima i Nietzscheovo ''svoga neprijatelja treba tražiti '', umjesto Kristovo ''ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga''. Ni u kom slučaju ne želim sada govoriti protiv filozofije kao discipline koja ima svoju izuzetnu ulogu, ali Isus je živi Bog, a ne ''mrtvo slovo na papiru'', a Isus ne samo da propovijeda ljubav, On jeste ljubav. Ivan Apostol nam jasno kaže: ''Koji ne ljubi, ne poznaje Boga, jer je Bog ljubav'' (1. Ivanova 4,8). Da, Bog je ljubav, dano nam je da znamo, pa zašto onda ljubav tražimo izvan njega?

[ zbog duljine teksta nastavak iza linka ali vrijedi ga kliknuti :) ]

Mahatma Gandhi je jednom prilikom izjavio: ''ja volim vašeg Krista, ali ne volim vaše kršćane jer su vaši kršćani tako drugačiji od vašeg Krista''. Koliko god se mi ''kršćani'' gnušali ove izjave, moramo priznati da u njoj ima istine. Uvijek će se naravno naći i netko pa spomenuti Majku Terezu ili neku drugu ličnost kao primjer istinske svjetlosti Božje i onoga preuzvišenog ideala koji glasi: ''živjeti Kristovo Evanđelje u suvremenom svijetu''. Hvala Bogu, bilo je i ima još i tako svetih i sretnih ljudi, međutim gdje smo tu ''mi''? Ja i ti koji ovo čitaš? Jesmo li mi jedni od njih ili ?
Sjetimo se prve crkve. Kakvoj li su samo strašnoj torturi ti ljudi bili izloženi. Trpjeli su progone, mučenja, ubijani na najmonstrouznije moguće načine, službe su obavljali po katakombama, pećinama, šumama, pustinjama... Trpjeli su mnogo, a samo zato što su vjerovali i živjeli po načelima Evanđelja. To je bio njihov jedini ''grijeh'', jer je svatko u njima mogao prepoznati ljubav Kristovu. Ne možemo, a da se ne zapitamo odakle im tolika snaga i odanost Kristu. Naravno, na prvom mjestu u bezuvjetnoj vjeri u Gospodina, ali i ljubavi koja je nudila nešto sasvim drugo, nešto toliko drugačije od svega što su ikada prije vidjeli, čuli ili doživjeli, te u zajedništvu jedni sa drugima.

S obzirom da je Bog ljubav, ona je dakle puno složenija stvar od onoga što nam se danas ''servira''. Jedna od najjačih karakteristika ljubavi je opraštanje. Upravo je opraštanje snažno ugrađeno i u temelj kršćanske vjere. Gospodin je na križu oprostio onima koji su Ga nevinog optužili, osudili, mučili i na kraju ubili. Međutim, Njegovo uskrsnuće od mrtvih donijelo je novu univerzalnu dimenziju tom oprostu. On dolazi potpuno rasterećen i oprašta i Šimunu Petru, prijatelju i učeniku. Petar Ga je tri puta zanijekao, a Isus mu tri puta oprašta (Ivan 21, 15-18).

Nikako se ne može, niti smije zaboraviti ni onaj prizor iz Ivanovog Evanđelja, kada pismoznanci i farizeji dovode ženu zatečenu u preljubu pred Isusa, tražeći dopuštenje da je kamenuju. I mi se često tako ponašamo. Odaberemo žrtvu, uperimo oči u nju i u njene grijehe, ali sebe ne vidimo. Svoje grijehe ne gledamo, samo tuđe. Isus je prvo nešto pisao po pijesku (tradicionalno se vjeruje, a s tim se slaže i većina teologa, da je pisao 10 Božjih zapovjedi), a onda je tim pismoznancima, farizejima i narodu koji se skupio poručio; ''Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen na nju'' (Ivan 8, 7). Svjesni da su i oni grešnici svi su se razbježali. Ta je poruka univerzalna i odnosi se i na sve nas. Moramo postati svjesni da smo i mi grešni i da nam Bog oprašta, ali isto tako i mi moramo opraštati drugima. Jedno bez drugog nam na kraju krajeva Bog ni ne dozvoljava; ''Otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima svojim'' (Matej 6, 12 i Luka 11. 4). Nekako prečesto se mi ponašamo baš kao sluga iz ''Prispodobe o okrutnom dužniku'', koju nalazimo u Matejevom Evanđelju. Čovjek koji neposredno nakon što mu je njegov gospodar otpustio veliki dug, hvata za vrat svog dužnika zbog mnogo manjeg iznosa novca (Matej 18, 23-35). Da, često smo i mi upravo takvi. Okrutni i nezahvalni.

Druga ništa manje značajna karakteristika ljubavi je poniznost. Ovolika razmetnost i arogancija ne bi smjeli imati mjesta u životu jednog kršćanina, ali na žalost veoma često ih upravo tamo nalazimo. Uzmimo za primjer Majku Terezu iz Kalkute, ona nikada ni s kim nije bila u konfliktu. Kako je to uspjela? Tako, što je pustila da njenim životom upravlja vjernost Kristu i vjera u Boga, a ne impulsivni nagoni. Prisjetit ćemo se za trenutak jednog veličanstvenog kršćanskog primjera iz Egipta. Koptski svećenik o. Samaan Ibrahim se nakon svog svećeničkog ređenja uputio među najsiromašnija i najugroženija ljudska bića u toj zemlji. Otišao je na veliku deponiju smeća, gdje na tisuće ljudi svakodnevno kopa, tražeći nešto što bi mogli preprodati i tako zaraditi ponešto novca da bi prehranili obitelji. Umjesto neke sasvim normalne župe, gdje bi po pravilu bio raspoređen, odlučio je ostati, živjeti i raditi među tim ljudima i tu započeti svoj pastoral. U Egiptu je svaki oblik javnog propovjedanja kršćanske vjere među muslimanima zabranjeno, čak i strogo kažnjivo od strane (muslimanske) vlasti, tako da je on svoje djelovanje bio prisiljen ograničiti na prisutnost i svjedočenje Evanđelja životom. Ljudi su počeli prilaziti njemu i ubrzo je tu napravio veliku zajednicu. Sličnim putem krenula je i francuska katolička redovnica s. Emmanuelle Cinquin. Te ljude su, rekli bismo svi zaboravili. Svi osim Boga. On im je poslao ljude poput o. Samaana Ibrahima i s. Emmanuelle, da im pokaže da ih nije napustio. Ponekada naša poniznost, iskrenost, suosjećanje i ljubav, pa makar i u tišini, mogu učiniti više nego tisuće praznih riječi. Ljudima treba prići, pogledati ih u oči i pokušati razumjeti. Tako je i Krist činio, tako su i apostoli činili, tako bi i mi trebali činiti. Jedan banalan primjer je i naša sklonost nečemu ''ekskluzivnom'', nečemu što nam zaokuplja pažnju, mada nas to često zna i odvući od stvarne poruke i biti onoga što treba da slijedimo.

Svećenici kao službenici Božji često su u centru pažnje, a najviše oni koji se ističu svojim istupima u javnosti. One koji se uzvisuju grlom i nastupom što samo po sebi ne mora biti loše, ali šta ako umjesto takvog crkvenog službenika imamo nekog mirnog, osjećajnog starca, koji još uz to i muca i nikada ne galami, ne prepire se ni s kim, jako je blag, tih, sve radi polako i staloženo... Tko bi slušao njega? Rijetko tko. Upravo zato što je takav, miran i ponizan, nije nam interesantan. To je problem. Mi volimo cirkus, spektakl. Nešto što će nas uzbuditi, podići razinu adrenalina u krvi. Nešto veličanstveno, što neće biti dosadno, a poniznost je očigledno dosadna. Međutim, jeli baš to ono što Gospodin od nas želi? Da sami sebe riječima toliko uzvisimo? Nije; ''Neka vas ne zanosi što je visoko, nego privlači što je ponizno. Ne umišljajte si da ste mudri!'' (Rimljanima 12, 16). Koji je to ''galamđija'' ikada promjenio svijet na bolje, učinio nešto po ćemu će ga ljudi pamtiti kao ''velikog kršćanina''? Koliko li je samo bilo kojekakvih ''urlajućih'' propovjednika u dvanaestom stoljeću, ali jeli i jedan od njih ostao upamćen više od sv. Franje Asiškog, koji je bio blag i ponizan? Nije. Koliko li ih je bilo u dvadesetom stoljeću? Na tisuće, ali tko je ostao upamćen? Tko je mijenjao svijet? Majka Tereza i ljudi poput nje. Tiha i mirna žena koja je Kristovo Evanđelje živjela srcem, dušom i tijelom, a ne samo glasom i javnim nastupima.

''Ne pružaj misao u praznu daljinu. Uza te Bog je, otvori sva čula'', napisao je poznati bosanskohercegovački pjesnik Antun Branko Šimić. Otvorenost i povjerenje, upravo je to ono što nam nedostaje. Bog mora biti više prisutan u našim mislima, srcima... životu općenito, a ne samo u riječima. Nema razloga za brigu. Bog je uz nas. Čak i onda, kada mislimo da smo ostavljeni, izgubljeni, prepušteni sami sebi. On je uz nas. Baš kao što i Šimić u ovoj istoj, prelijepoj pjesmi kaže; ''Uza te Bog je uvijek u blizini. U stvarima oko tebe, u zvuku i muku''. Moramo mu vjerovati. On je bio, jeste i bit će uvijek uz nas, i u ''zvuku'' i u ''muku'', u svakoj prilici i neprilici. Čak i onda kada mi njega napustimo, Bog ne napušta nas. To zauvijek moramo imati na umu. Nismo sami.

Ljubav je također i povjerenje. Koliko nam danas baš to treba. Teško danas ljudima vjerujemo, teško im puštamo da nam se približe. Odbijamo od sebe ljude koji nas vole kao da je to neko zlo koje će nam nauditi. Čak i onim osobama za koje znamo da nam čistog srca svoju ljubav nude mi na neki način zatvaramo vrata. Danas je jako teško vjerovati nekomu, a u isto vrijeme želimo da svi nama vjeruju, da svi imaju povjerenje u nas. Često se zna reči ‘’vjerujem u Boga, a bježim od ljudi’’. Pa zar je to Bog od nas htio? Kakva je to onda vjera? I sam Isus nam jasno kaže da ljubimo i Boga, ali i svoje bližnje. Pogledajmo kakav je zadatak Isus apostolima dao, kakav zadatak i nama daje. On vjeruje u nas. On ima povjerenje u nas, a mi ako vjerujemo u Njega trebali bi više vjerovati i jedni drugima. Naravno da se treba čuvati zlobnih ljudi i licemjera, ali moramo vjerovati da se svaki čovjek može promjeniti. Dajmo jedni drugima šansu.

Još jedna vrlo važna karakteristika ljubavi je žrtva. Koliko je važna pokazao nam je i sam Gospodin i to sopstvenim primjerom; ''Uistinu, Bog je tako ljubio svijet da je dao Sina svoga Jedinorođenca da nijedan koji u Njega vjeruje ne propadne nego da ima život vječni'' (Ivan 3, 16). Dakako, ne trebamo sada na žrtvu gledati nužno samo kao na odricanje od vlastitog života, nego i bilo kakvo odricanje iz ''čista srca i duše'' u nečiju drugu korist . Ako je naš Gospodin, Isus Krist mogao podnijeti toliku žrtvu za nas sve, zašto i mi ne bismo mogli barem nešto učiniti jedni za druge. Pavao kaže; ''Svaki od nas neka ugađa bližnjemu u njegovu korist, za dobro'' (Rimljanima 15, 2). Sasvim je logična povezanost žrtve s ljubavlju. Mnogi teoretičari samu ljubav opisuju kao potpunu predanost cijeloga sebe drugome. Gospodin je predao sebe na križ radi nas, a ''Bog je ljubav''. To sve objašnjava. Postoji ona stara narodna izreka '’Kada volimo najbliži smo Bogu''. Međutim, mi ne volimo. Ne puštamo Boga da sudi, nego to mi pokušavamo činiti. Sin Božji, Isus Krist odlazi na križ da ''ni jedan koji u njega vjeruje ne propadne''. Isus nas spašava i daje nam život vječni jer vjerujemo u njega.

Bog je ljubav. To uvijek moramo imati na umu. Isus Krist nam poručuje; ''Ja sam put, istina i život'' (Ivan 14, 6), a Isus je Bog; ''Ja i Otac jedno smo'' (Ivan 10, 30). Možemo Ga, dakle slijediti samo ljubavlju. Bez toga sve gubi smisao. Na nama je sada da odbacimo predrasude, oholost, nepovjerenje i sve ono što nam mračni gospodar materijalnog svijeta nameće. Jer ‘’nismo mi od ovoga svijeta’’. Točnije, ne bi trebali to biti. Mi slijedimo Kralja čije kraljevstvo nije limitirano ni prostornim, ni vremenskim, ni bilo kakvim drugim granicama. On je bio oduvijek, jeste sada, i bit će zauvjek. On je naš milosrdni i samilosni Otac koji prašta sva naša lutanja i poziva nas natrag u svoj zagrljaj.

Isusov apostol i evanđelist Ivan Ga definira ljubavlju, a najveći dokaz te ljubavi je sklad između Njegovih triju osobnosti: Oca, Sina i Duha Svetoga. On je trojstven, a opet je samo jedan. Mi koji Ga slijedimo pozvani smo biti kao i On, jedno. To možemo samo ako i mi postanemo ono što smo od početka trebali biti, a to je ljubav. Zlo vreba svakoga od nas. Moramo se odreči mržnje koja nas uništava. Ne smijemo bježati od nje, niti je pokušati ignorirati, nego se moramo suočiti sa njom i pobijediti je. Nemamo se čega bojati. Gospodin je uz nas. Sa vjerom u Krista u našim srcima, sa riječima Kristovim u našim mislima, sa imenom Kristovim na našim usnama i sa ljubavlju Kristovom u našim djelima i u svemu što činimo u životu, mi možemo promijeniti svijet.

Vladimir Fučec

Kraljevina Danska - abortusom protiv downovog sindroma

2012-01-26T16:20:00.005+01:00

Veliki broj svjetskih medija ovih dana je pisao o ''borbi'' Danske protiv downovog sindroma i težnji da postane prva država u kojoj će ovaj poremećaj biti stvar prošlosti. Međutim, sa zaprepaštenjem ostajemo saznajući da nije riječ ni o kakvom otkriću lijeka ili nečemu što bi bilo revolucionarno, nego sasvim suprotno od toga - danska je vlada odlučila besplatno omogućiti trudnicama pregled i dijagnostiku, te ''eliminiranje'' (abortus) defektnog zametka. Ovaj hitlerovski način ''čišćenja'' nacije od ljudi s downovim sindromom počeo je još 2004. godine i rezultati su pokazali da se sve veći broj roditelja odlučuje na ovaj korak. Interesantno je da su mnoge udruge, ne samo u Danskoj, nego i u nekim drugim zemljama Evropske Unije to pozdravile, te ističu mogućnost da se sličan metod može primjeniti i na zametke na kojima bi se identificirali i drugi urođeni poremećaji ili bolesti.
Civilizirani svijet se toliko zgražao nad Adolfom Hitlerom i njegovom idejom stvaranja ''čiste arijevske rase'', međutim izgleda da malo po malo isti taj ''civilizirani'' svijet počinje prihvaćati i provoditi njegove ideje u praksu.

V

Da dostojan budem...

2012-01-20T07:59:00.005+01:00

Gospodine milostiv budi

U sjeni veličanstva svoga čuvaj me
Ne daj me napastima svjetskim
Čuvaj me za puteve svoje...

Iz srca moga nemir ugasi
Strah odagnaj, rane zaliječi
Zaogrni me zidom milosti
Kroz koji mrak ne može da prođe

Snagu mi daj da ustanem
Da moj pogled ka nebu krene
Da moje usne Tvoje izreknu ime
I Tvoje usne moje da izreknu ime

I kada pružim ruke ka Tebi
Ti ih očisti rubcem svetosti svoje
Da njima dostojan budem
Nositi križ

(Vladimir Fučec)

Preminuo o. Phil Bosmans

2012-01-19T14:18:00.004+01:00

Jedan od najpoznatijih pisaca duhovne proze i lirike, belgijski svećenik o. Phil Bosmans preminuo je 17. januara/sječnja u 89. godini života.
Rođen je u Gruitrodeu 01.08.1922. godine, a odrastao u Genku. Sa 19 godina je stupio u red otaca monfortanaca, a 1948. godine zaređen je za svećenika. Službovao je u Francuskoj i Belgiji, a u svom pastoralu posebno se zauzimao za prava Roma, otvarao je domove za beskućnike i centre za pomoć ljudima na rubu egzistencije. Od 1959. godine vodi udrugu Savez bez imena, koja danas ima preko 500 000 članova širom svijeta.
Još od djetinjstva se bavio pisanjem poezije, proze i meditativnih molitvi, a njegova prva knjiga ''Šta nedostaje čovjeku'' objavljena je 1968. godine i postala bestseler u mnogim zemljama. te uskoro postaje jedan od najpoznatijih i najomiljenijih duhovnih pisaca i pjesnika dvadesetog i dvadeset prvog stoljeća. Njegova djela odišu mirom i meditacijom i tako vrlo lako pronalaze put do čitatelja, ne samo katolika i ne samo kršćana.
Krajem 1994. godine doživio je tešku saobraćajnu nesreću usljed čega su mu desna ruka i noga ostale trajno paralizirane, a ostatak života proveo je u monfortanskom samostanu u Antwerpenu.

Počivao u miru Božjemu.

V

Je li Kristova poruka izgubila smisao ?

2012-01-17T23:44:00.005+01:00

''Doći će vrijeme kad će ljudi poludjeti, i kad budu vidjeli jednoga koji nije lud, napast će ga govoreći: Ti si lud, nisi kao mi!"

Nikad se u povijesti nije više osjećala istinitost proročanske pouke svetog Antuna Velikog. Svako vrijeme nosi svoje teškoće i svoja iskušenja, međutim u današnjem svijetu velike brzine i globalizacije to se proročanstvo posebno osjeća. Zar je Kristova poruka doista postala preteška današnjem čovjeku i neizvediva u današnjem modernom vremenu?
U velikom previranju današnjice i čovjekovom potragom za odgovorima Crkva osjeća potrebu i odgovornost uputiti na Krista. Međutim u velikoj želji da Krista svjedočimo i ljepotu njegova poziva pokažemo i približimo opterećenom čovjeku današnjice, lako se dogodi da prijeđemo granicu i padnemo u herezu prilagođavanja, neprilagodljive i jasne Kristove poruke. Postajemo luđaci jer se pomamljujemo željama i strastima suvremenog svijeta. Umjesto da prenesemo puninu Radosne Vijesti dobijemo suprotan učinak jer smo tu puninu oblikovali svojim željama i željama svijeta.

''Drugomu nekom reče: Pođi za mnom! A on će mu: Dopusti mi da prije odem i pokopam oca. Reče mu: Pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve, a ti idi i navješćuj kraljevstvo Božje." ( Luka 9, 59-60)

Kristova poruka iako imperativ i radikalan poziv na promjenu, ipak ostavlja potpunu slobodu odabira. Onaj tko je spreman prihvatiti poziv uz potpunu slobodu, mora biti spreman prihvatiti i odgovornost onoga što je doneseno u toj slobodi. I to je ono gdje nema kompromisa, ili jesi ili nisi. Ili izabireš smrt ili život, između nema. Snaga Isusove poruke proizlazi iz božanskih načela jer je upravo suprotna ljudskim načelima i logici. Bog se nije utjelovio ni prerano ni prekasno, da bi se izvlačili da je njegovo breme teško današnjem čovjeku. Jer On je isti i jučer i danas i sutra. A ako je On isti tko će spriječiti kršćanina da i u današnjem vremenu ne kliče iz sveg glasa: ''Nisam mrtvac Gospode već u Tebi Život biram“. Stoga kršćanstvo nije i nesmije biti puka ideologija koja će se uvjek iznova prilagođavati duhu vremena, koju ćemo mjenjati po svome ukusu i svojim željama. Kršćani, a napose Katolici su bili i moraju ostati Kristovi ''luđaci“ u zemlji luđaka i robova ovoga svijeta. Jer kad ti kažu: ''Ti si lud nisi kao mi“ zahvaljuj Bogu i kliči iz sveg glasa, jer sveti Antun te davno upozorio na one koji Krista odbaciše, a sebe bogovima prozvaše. Gospod se podsmjehuje takvima.

(Miroslav Novaković)

Sv. Rita iz Cascie

2012-01-12T19:01:00.009+01:00

Stoljećima je sv. Rita iz Cascie (1381-1457.) bila jedna od najglasovitijih svetica katoličke Crkve. Poznata je kao "Svetica nemogućeg" zbog njenih divnih odgovora na molitve, kao i značajnih događaja samog njenog života.

Rita Lotti rođena je 1381. godine u seocetu Roccaporena blizu Cascie, u talijanskoj provinciji Umbriji. Njezini roditelji Antonio i Amata vidjeli su u svom jedinom djetetu osobit dar od Boga otkad je rođena, kad su već bili u poodmaklim godinama. Supružnici Lottis bili su predani kršćani, pruživši svojoj kćeri svjedočanstvo snažne vjere u Boga i stvarnog primjera duhovnog života, osobito u njihovoj ulozi službenih mirotvoraca ili pomiritelja među svojim sugrađanima. Stoga ne treba čuditi da je Rita, koja je dijelila snažnu vjeru i vjersku predanost svojih roditelja, imala želju posvetiti svoj život Bogu kao redovnica. Neočekivan je bio odgovor Antonija i Amate, koji su htjeli da se Rita uda i štoviše već dogovorili, po njima, prikladnog supruga za nju. Premda ispočetka razočarana, Rita je shvatila da je taj izbor izraz volje Božje za nju te je pristala. I građansko i crkveno ozračje tog vremena bilo je nezdravo – učestali sukobi i obiteljska suparništva obično su se rješavali zakonom osvete na društvenoj razini, dok je u Crkvenom životu vladala sablazan protupapa i njihovih suparničkih biskupa. Jedino dijete vremešnih roditelja trebalo je biti sigurnije pod zaštitom dobrog supruga, mislili su, nego unutar nebranjenih zidova samostana.
Tako se Rita udala za Paola Mancinija, dobrog čovjeka, premda snažne i silovite naravi. Njihov je brak bio blagoslovljen dvojicom sinova, možda blizancima, te su se Ritini dani uskoro ispunili uobičajenim poslovima supruge, majke i kućanice, dok je Paolo bio zaposlen kao gradski čuvar. Kao niži gradski službenik, Paolo je često bivao uvučen u sukobe među suparničkim političkim stranama, što može objasniti tragediju koja je konačno dotakla obitelj Mancini. Kad se jedan član
vraćao s posla bio,zaskočen i ubijen. Njen joj je suprug nanosio mnogo patnje, ali ona je molitvama i blagošću uzvraćala na njegovu okrutnost. Obrativši se, postao je osvjedočenim i bogobojaznim vjernikom. Ali sv. je Rita bila podvrgnuta još jednoj velikoj žalosti kad je njen suprug bio ubijen. Bol koju je Riti nanijela ta neočekivana i nasilna smrt bila je pomiješana sa strahom da će njeni sinovi pokušati osvetiti očevu smrt. Otkrila je da su njena dva sina razmišljala o osvećivanju oca. Bojala se da bi mogli ostvariti svoje želje u skladu s lošim običajem osvete. Uzvišenom je ljubavlju prema njihovim dušama molila Boga da im radije oduzme ovaj život nego da dopusti da učine taj veliki grijeh.
Njen uzor praštanja, njene riječi pouke i zauzimanje, njene molitve za obraćenje njihovih srdaca, bile su nemoćne dirnuti mladiće i odvratiti ih od odmazde, tako da je Rita cijelu stvar posve povjerila Bogu, moleći ga da riješi tu situaciju koja je bila izvan njene moći. Nedugo potom obojica su umrli, nakon što su se pripravili za susret s Bogom.
Ostavši sama, Rita se posvetila dobrotvornom radu i molitvi. Konačno je žudnja da uđe u samostan još jednom narasla u njoj, ali njene molbe da uđe u red Augustinskih redovnica iz Cascie bile su ne jednom, već tri puta odbijene. Premda je Rita bila poznata redovnicama samostana Svete Marije Magdalene, nasilnost koja je okruživala Paolovu smrt prevagnula je, prema ocjeni zajednice, nad njenim dobrim značajem i vjerskim duhom. Redovnice su se bojale staviti na kušnju mir samostanskog života, vjerojatno zbog toga što je jedna od članica pripadala obitelji odgovornoj za Paolovo umorstvo. Ali, Rita je duboko osjećala da je to bilo poslanje na koje je pozvana i utekla se zagovoru trojice svetaca, sv. Ivanu Krstitelju, sv. Augustinu i sv. Nikoli iz Tolentina. Nakon trećeg odbijanja redovnica, Rita je spoznala da ona sama mora njihove strahove umiriti. Pregovarala je s Paolovom kao i suparničkom obitelji i nagovorila ih da privedu kraju njihovo neprijateljstvo i žive u miru. Njen praštajući duh nesumnjivo im je bio nadahnuće i uzor te su se obitelji pomirile.
Potpisale su ispravu o tome i kad ju je Rita pokazala redovnicama, one više nisu imale razloga da ju odbiju. Čudesno je ušla u samostan i bilo joj je dopušteno da ostane. To se zbilo oko godine 1411. Rita Lotti Mancini postala je sestra Rita.
Sljedećih četrdeset godina Rita je živjela životom augustinke u skladu s Pravilima sveca kojeg je godinama ranije izabrala za svog duhovnog oca, sv. Augustina iz Hipona. Njegovo je bilo plemenito Pravilo koje poziva članice zajednice da na svaki mogući način teže ostvarenju zajedništva misli i srca s Bogom te jedna s drugom. Dane je provodila u molitvi i razmišljanju, u služenju bolesnima i siromašnima i u djelatnostima nužnim za život male zajednice. U samostanu je život sv. Rite bio obilježen velikim milosrđem i strogim pokorama. Po njenim molitvama mnogi su zadobili ozdravljenja, izbavljenja od zla i druge osobite milosti od Boga.
Nakon dvadeset i pet godina vjerskoga života, Rita je primila ono što je smatrala najdragocjenijim i osobitim darom od Boga. Uvijek predana raspetom Isusu, u njoj je neprekidno rasla želja da sudjeluje u njegovom velikom činu ljubavi za nju i za svo čovječanstvo pomažući nositi mu križ. Jedan dan dok je klečeći molila, čelo joj probode trn iz krune koja je pokrivala samu Isusovu glavu. Nosila je tu ranu petnaest godina sve do smrti. Da bi mogla dijeliti bol od trnja Njegove Krune, Gospodin je sv. Riti udijelio ranu od trna na čelu. Rana je bila vrlo bolna i širila je neugodan miris, pa ipak ona ju je smatrala velikom milošću. Molila je: "O, voljeni Isuse, uvećaj moju strpljivost kako moja patnja raste." Rana joj je ostala do kraja života.
Zadnjih je nekoliko godina života bila prikovana uz krevet. Posljednji od mnogih križeva koje je prikazala u životu sada je bio i ponizan položaj invalida, potpuno ovisnog o milosrđu sestara.
Naposljetku, 22. svibnja 1457. Ritin život na zemlji došao je kraju. Razni križevi koje je nosila kao supruga, udovica, majka i redovnica odloženi su na stranu jednom zauvijek otkad ju je prigrlio Uskrsli Gospodin.
Vjernici su pohrlili u samostan da joj odaju posljednju počast. Nebrojena čuda zbila su se njezinim zagovorom, a štovanje svetice nadaleko se proširilo.
Tijelo sv. Rite očuvalo se stoljećima posve nedirnuto, a s vremenom je počelo širiti ugodan miris. Tijekom obreda proglašenja blaženom, tijelo svetice samo je ustalo i otvorilo oči.
Bog je čuo molitve sv. Rite za druge u nebrojenim prilikama, a ona će se zasigurno rado opet zauzeti u ime onih koji je sada mole - kako bi se nastavilo razumijevanje istine o veličini njezinog imena: Svetica nemogućeg!

(preuzeto sa stranice www.molitve.info)

Molitva Ranjenom Srcu Isusovom

2012-01-10T21:16:00.003+01:00

O, moj najljubljeniji i najnježniji Isuse, ja žudim sa svom naklonošću svoga srca, da se sva bića stvorena i nestvorena, mole Tebi, časte Tebe, slave Tebe, vječno, zbok te svete rane kojom je Tvoje božanstvo bilo izranjeno.
Ja se polažem, prilažem, skrivam, u tu ranu Tvoga Srca i u nju stavljam svoje srce i sva svoja osjećanja, misli, želje, nakane i sve sile svoje duše. usrdno se molim Tebi, s Predragocjenom Krvlju i vodom što potekoše iz najljubljenijeg Srca, da uzmeš mene cijelog, da me vodiš u tim stvarima. Prožmi me u plamtećoj vatri svete Ljubavi, tako da budem opijen njome i pretvoren u Tebe, da budem jedno s Tobom. Amen!

(Johannes Justus von Landsberg)

.

Za koga je nebo

2012-01-09T16:01:00.003+01:00

Jednom sam sanjao da sam umro i da stojim pred vratima neba. Bog me pita: Zašto bih te trebao pustiti unutra? Ovo mjesto je samo za stručnjake. Bio sam iznenađen, i jednostavno izbacio iz sebe: Igram prilično dobro šah. On odgovori: Ne baš tako dobro. Nisi neki stručnjak u tomu. Tad rekoh: Pokušao sam biti dobar otac i suprug. On reče: Žao mi je, ali samo je stručnjacima ulaz dozvoljen. Tada rekoh: Svi kažu da sam dobar učitelj. Njegov je odgovor glasio: Ali ne dovoljno dobar. Nisi nikakav stručnjak. U Očaju počeo sam se povlačiti, kad mi iznenada pade na um prekrasna misao. Potrčah natrag k vratima, pozvonih i rekoh Bogu čim se pojavio: Moraš me pustiti unutra, ja sam stručnjak za nešto. Tako, a u čemu si stručnjak? – upita me sumnjičavo. A ja odgovorih: Ja sam stručnjak za grijehe. Pronašao sam tisuću novih, spretnih načina kako griješiti. Uistinu znam što je grijeh. Ali ja sam zbog toga bijedan stručnjak. Dobri Bože, oprosti mi. On odgovori: Već je bilo vrijeme da shvatiš za koga je ovo mjesto pripravljeno! Dobro došao!

(Wilfrid Stinissen)

.

Sretan Božić svoj braći i setrama u Kristu koji slave po julijanskom kalendaru

2012-01-07T12:46:00.008+01:00

MIR BOŽJI! HRISTOS SE RODI - VAISTINU SE RODI!
МИР БОЖЈИ! ХРИСТОС СЕ РОДИ - ВАИСТИНУ СЕ РОДИ!

V i K

U Rimu otvoren Park anđela - groblje za djecu koja su žrtve pobačaja

2012-01-06T08:41:00.004+01:00

Zvat će se Park anđela, površine je 600 m², a nalazi se unutar groblja Laurentino u Rimu. Namijenjeno je ukopu tijela djece koja nikad nisu došla na svijet zbog spontanog ili terapeutskog prekida trudnoće. Otvorenju Parka anđela bila je prisutna dogradonačelnica Rima Sveva Belviso, a prostor je blagoslovio kapelan crkve Svetog Romualda opata, don Saju, objavio je rimski dnevnik Messaggero.

Na poticaj odjela za socijalnu politiku rimske općine i komunalnog poduzeća, s ciljem da se osigura pokop tjelešca nerođene djece, za koju nitko nije izričito zatražio pokop, a koja inače bivaju zbrinuta kao bolnički otpad. Do danas važeći propisi ne omogućuju sveobuhvatni okvir kako uskladiti postupanje sa zamecima i djecom koja nisu rođena prirodnim putem, što je vrlo složeno i osjetljivo pitanje za svakog pojedinca. Park gdje su zasađene bijele kamelije, simbolično će čuvati dva kipa anđela, simboli nevinosti i čistoće.

„Na taj način“, rekla je rimska dogradonačelnica Belviso, „roditelji koji će to željeti, moći će ukopati tjelešca djece koja nisu ugledala svijetlost dana. Ovaj projekt ne želi ni na koji način dirati u načela Zakona o pobačaju iz 1978, već želi dati odgovor na traženje onih koji s ukopom svoje djece žele dati vrijednost onom zametku koji bi inače bio smatran bolničkim otpadom“.

„Ovo je inicijativa“, rekao je direktor gradskog komunalnog poduzeća Benvenuti, „do koje nam je jako stalo. Park anđela, želi biti nužan čin pažnje i počasti prema nikad rođenoj djeci i njihovim roditeljima. Gradske vlasti i komunalno poduzeće predano su radile na uređenju ovog prostora s ciljem stvaranja oaze mira i spokoja, intimnog kutka, poštujući različite osjećaje svakog pojedinca. Tako osjetljiva tema od svih zahtjeva senzibilnost, stoga zahvaljujem gradskoj upravi za podršku koju su nam dali u svim fazama ostvarenja ovog projekta.“

(preuzeto sa www.bitno.net - tekst napisao Mario Udina)

Nakon Velike Britanije i u Sjedinjenim Američkim Državama utemeljen ordinarijat za anglikance koji su prešli u Katoličku crkvu

2012-01-01T22:14:00.009+01:00

Prvog januara/siječnja 2012. godine u S.A.D-u je utemeljen ordinarijat koji će se skrbiti za one vjernike koji su iz Anglikanske prešli u Katoličku crkvu, a koji će im po papinoj odrednici ''Anglicanorum Coetibus'' iz 2009. godine, omogućiti da zadrže vlastite liturgijske i tradicijske običaje, pri tom postajući punopravni članovi Katoličke crkve u potpunom jedinstvu s papom. Za prvog ordinarija imenovan je mons. dr. Jefrey Neil Steenson, bivši episkopalijanski biskup Rio Grande-a, koji je u Katoličku crkvu prešao 2007. godine. Službeni naziv koji će ordinarijat nositi bit će ''Personalni ordinarijat Prijestolja sv. Petra'', a sjedište će biti u Houstonu. Pristupanje ordinarijatu najavilo je oko 100 anglikanskih i episkopalijanskih svećenika, te oko 1500 vjernika laika. To bi bio samo početak jer se masovniji dolazak vjernika očekuje tijekom godine. Treba naglasiti da je u zadnjih tridesetak godina poprilično velik broj vjernika laika, svećenika, te nekoliko biskupa već prešao u Katoličku crkvu i računa se da će mnogi od njih također pristupiti ordinarijatu.

Nakon što je papa Benedikt XVI krajem 2009. godine velikodušno prihvatio zamolbu većeg broja Anglikanaca, koji zbog novog ''liberalnog'' kursa kojim Anglikanska crkva ide zadnjih desetljeća (ređenje žena za svećenice, relativiziranje braka i ozakonjenje homoseksualnih zajednica), žele preći u Katoličku crkvu i za njih odlučio formirati posebne personalne ordinarijate u kojim će zadržati vlastitu liturgiju i tradiciju, ali u krilu Katoličke crkve. Na čelu personalnih ordinarijata stajat će ordinariji birani iz redova svećenstva koje je prešlo u Katoličku crkvu, a iako će biti punopravni članovi biskupskih konferencija zemalja u kojim se nalaze, bit će podređeni direktno Svetoj Stolici. Početkom prošle godine u Velikoj Britaniji je formiran prvi takav ordinarijat (Personalni ordinarijat Gospe Welsinghamske) i za ordinarija izabran bivši anglikanski biskup Richborougha, mons. Keith Newton. Uskoro se očekuje formiranje ordinarijata u Kanadi i Australiji.

Čestit Božić, na dobro nam došlo sveto porođenje Isusovo.

2011-12-25T14:36:00.003+01:00

''U početku bijaše Riječ
I Riječ bijaše kod Boga
I Riječ bijaše Bog''
(Ivan 1,1)
''I riječ tijelom postade
I nastani se među nama''
(Ivan 1,14)

Te hladne noći, zaštićen samo slamicomi ljubavlju majke Marije u običnoj štalici rodio se Kralj, utjelovljena Riječ Božja - Isus Krist Gospodin naš. Utjelovio se na zemlji da otkupi naše grijehe mukom i smrću svojom, te uskrsnućem od mrtvih nam podari nadu u život vječni.
Neka ova sveta noć u kojoj se sjećamo Kristovog rođenja ispuni naša srca radošću i nadom.

Mir Božji, Krist nam se rodi. Čestit Božić i sretnu i blagoslovljenu novu 2012. godina želi uredništvo bloga.

V i K

Božićna čestitka vrhbosanskog nadbiskupa kardinala Vinka Puljića

2011-12-24T07:42:00.003+01:00

Draga braćo misnici, dragi redovnici i redovnice, draga braćo i sestre!

Živimo svoju svakodnevnicu zapljusnutu ozračjem krize prouzročene materijalističkim i relativističkim mentalitetom. U takvom ozračju manjina moćnika stalno nameće svoja pravila i vrijednosti koje većina običnog svijeta ne može po savjesti prihvatiti i slijediti. Stvoren je takav standard života koji obične ljude, koji imaju sreću biti uposleni, goni u kreditno zaduživanje koje stvara ovisnost o poslodavcima i bankama. Nažalost, sve je manje mogućnosti naći posao te od svoga rada živjeti i uzdržavati svoju obitelj. Medijski nam se nameće beznađe koje se uvlači u nas kao ova sumorna jesenska i zimska magla i oblaci. Ljudi se udaljuju jedni od drugih. Jednima je sramotno ime Isus i zabranjuje se, drugima smeta križ i uklanjaju ga iz svoje blizine. Uvukao se i strah od života te je sve više umrlih nego rođenih. Mali čovjek se sve više savija pod teretom današnjeg života i okruženja.

Upravo u takvoj stvarnosti Bog silazi, rađa nam se Isus - Božji Sin. Postaje ne samo čovjeku bliz nego jedan od nas, donoseći nam svjetlost nade. Zato Izaija prorok poručuje: ''Narod koji je u tmini hodio, svjetlost vidje veliku; onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu'' (Iz 9,1). Po prorocima je naviješten, po Duhu Svetom utjelovljen a od Marije rođen, kao naša svjetlost i naša radost. Zato isti prorok poručuje ''Ti si radost umnožio, uvećao veselje...jer dijete nam se rodilo, sin nam je darovan''.(Iz 9,2-3.).

Otajstvu Božića se radujemo jer ''očitovala se Ljubav Božja, spasiteljica svih ljudi'' (Tit. 2,11). U takvom sumraku i (s)umornosti Svjetlo nas je obasjalo, Ljubav nam je darovana. Dok nas opterećuje strah za život i sutrašnjicu anđeo nam po pastirima poručuje: ''Ne bojte se! Evo javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod. Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj, Krist Gospodin“ (Lk 2 10-11).

Otvorimo srce i dušu kako bi upravo ta radost ispunila našu nutrinu te istinsku Božićnu radost podijelimo jedni s drugima. ''Kako su ljupke po gorama noge glasonoše radosti koji navješćuje mir, oglašuje sreću, navješćuje spasenje.'' (Iz 52, 7). Ojačani u vjeri i obasjani u nadi te razdragani u ljubavi Božjoj, ponesimo jedni drugima radost Božića čestitajući Tajnu koju nam Bog otkri. Božja smo ljubljena djeca i Njegovi sinovi i kćeri. Jer nas Bog voli i stalo mu je do nas, očitujmo ljubav i blizinu jedni drugima. Neka se ukloni i nestane sve što uništava naše zajedništvo i ljubav. Neka također Kristov mir zavlada u nama kroz praštanje, pomirenje i vraćanja povjerenja te neka taj mir izgrađuje naše obitelsjko zajedništvo. Upravo takvo obiteljsko zajedništvo radosti vjere treba prenijeti u župsko zajedništvo, kako bismo postali svjedoci nade u ovom beznadnom ozračju koje proživljavamo. Ono što ne možemo vlastitim snagama neka dopuni vjera i povjerenje u Onoga koji nam se rodio u Betlehemskoj štalici.

''Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima u prorocima: konačno, u ove dane progovori nama u Sinu'' (Heb 1,1). Božić je govor Božji, jer je „Riječ tijelom postala i nastanila se među nama“. Otvorimo srce kako bismo čuli tu Riječ koja nas utvrđuje u vjeri iz koje izvire snaga za život, praštanje i nošenje svakodnevnice uvjereni da nas Bog ljubi.

''Svjetlo istinito, koje prosvjetljuje svakog čovjeka, dođe na svijet.'' (Iv. 1,9) Neka božićno Svjetlo zasja u svim našim teškim životnim situacijama, kako bismo se ohrabrili kročiti naprijed puni pouzdanja u Boga. Osnaženi tim Svjetlom tražimo odgovore na brojna životna pitanja i sami uložimo truda kako bismo uklonili svaki mrak u međuljudskim odnosima, posebno u našem narodu i svim građanima ove nam drage zemlje.

''Onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja'' (Iv 1, 12). U božićnom Otajstvu prepoznajmo svoje dostojanstvo. To Otajstvo ne dolazi od ljudske moći niti od bilo kojih zakona. Njega daje Sin Božji koji nas učini svojom braćom. Čuvati dostojanstvo znači čuti Utjelovljenu Riječ i slijediti je u svakodnevnom životu.

Upućujući Vam i ove godine Božićnu čestitku, želim da vas obasja svjetlo novorođenoga Isusa te vam otkrije smisao življenja i smisao svakodnevnog trpljenja. Neka nam obasja staze međusobne suradnje, prihvaćanja, poštivanja i izgrađivanja zajedništva utemeljena na vjeri u Onoga koji nas učini djecom Božjom. U božićnoj čestitci, želje su mi da očitovana ljubav Božja ispuni sve naše obitelji kako bi u njima vladala sloga, razumijevanje, radost vjere i hrabro življenje. Čestitajući Božić, na poseban način, djeci želim istinski doživljaj radosti u ozračju ljubavi obitelsjkog gnijezda. I mladima želim čestit Božić! Otkrijte u Kristu smisao života i ostvarite ga po Božjoj ljubavi. Svim bolesnima, nemoćnima i starima želim da Isusovo rođenje donese snagu i strpljivost u njihove živote te da nađu razumijevanje kod svojih najbližih. Neka slavlje Božića, posebice u godini vjere, učvrsti našu nadu i ojača vjeru, kako bismo ovaj svijet mijenjali zračeći dobrotom i plemenitošću, izgrađujući mir, slogu i jednakopravnost među ljudima.

Svima vam želim čestit Božić i na dobro vam došlo porođenje Isusovo, koje neka u novoj 2012. godini udijeli svoj blagoslov u dobru zdravlju, uspješnom radu i lijepom zajendištvu svjedočeći Božju ljubav. Marija, Majka Isusova i Majka naša, neka sa svojim Sinom Isusom bude najdraži gost u našem obiteljskom domu i osobnoj vjeri.

Čestitajući Božić, na sve zazivam Božji blagoslov i srdačno pozdravljam!

(Kardinal Vinko Puljić - nadbiskup vrhbosanski)

Mlakost vjere - Laodiceja današnjice

2011-12-20T22:18:00.005+01:00

Modernizacija i globalizacija su jako česti pojmovi koji se pominju u XX, a osobito u XXI stoljeću, za njih bi se moglo reči da su ''ahilova peta'' svakog vjernika, a ta nazovimo je ''bolest'' ima svoje simptome, koji također imaju jako zvučna i poznata imena, a to su desakralizacija i dekristijanizacija. Upravo u ovim terminima je korijen problema koji rađa mlakost vjere. Knjiga Otkrivenja sv. Ivana Apostola na jednom mjestu donosi:
''Ovo govori Amen, svjedok vjerni i istiniti, Početak Božjeg stvorenja: Znam tvoja djela, nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć! Ali jer si mlak, ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta. Govoriš: Bogat sam, obogatih se, ništa mi ne treba, a ne znaš da si nevolja i bijeda, i ubog, i slijep, i gol. Savjetujem ti: Kupi od mene zlata u vatri žežena da se obogatiš i bijele haljine da se odjeneš, da se ne vidi tvoja sramotna golotinja; i pomasti da oči pomažeš i vidiš. Ja korim i odgajam one koje ljubim. Revan budi i obrati se! Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću njemu i večerati s njim i on sa mnom. Pobjednika ću posjesti sa sobom na prijestolje svoje, kao što i ja, pobjedivši, sjedoh s Ocem svojim na prijestolje njegovo. Tko ima uho nek posluša što Duh govori crkvama!'' (Otkrivenje 3, 14-22)

Upravo u ovim redcima se nalazi proročanstvo onoga što će postati kamen spoticanja. Ukoliko pažljivo analiziramo tekst odgovor se sam nameće: Govoriš: Bogat sam, obogatih se ništa mi ne treba, a ne znaš da si nevolja i bijeda, i ubog, i slijep, i gol. Modernizacija i užurbani tempo života, koji se sam po sebi nameće kao krpelj, tjera nas na misao, ali na kontraproduktivnu misao u kojoj je klica svih grijeha oholost. Govoreći da nam ništa ne treba, da imamo svega, da smo bogati, da sve vidimo, da smo urešeni najljepšim odijelima, je ono što nas iz Očeva krila baca u prašinu, tako život prolazi u prašini dok naša duša VAPI za zagrljajem Očevim. Ako Krista prihvatamo olako, želeći služiti i Bogu i bogatstvu ravnomjerno, hladimo baklju vjere, onu istu baklju, onu krsnu svijeću koja je zasjala u našem srcu, duši, onu svijeću koja je povjerena našim roditeljima, kumu, a na poslijetku i nama samima. Dok krsna svijeća, ova baklja ljubavi i Božje milosti, gori u nama, otkriva nam ono što smo mi usitinu: Goli, slijepi, ubogi, bijedni...

Evo na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću njemu i večerati s njim i on sa mnom!
Isus je kao što sam već napisao, upravo najbitnija baklja našeg života, Svevladar, Kralj, Spasitelj, ali Krist je i đentlmen, koji je strpljiv, koji ponizno čeka da Ga primimo, da On, ulje istinsko, pojača našu baklju. Vjera je dar, dar od Boga, upravo zato sam Bog mora ući u naše srce i ražariti vjeru. Večerati s nekim znači biti blizak s njim, biti obitel, a Krist to nudi upravo svakom koji Ga iskreno traži i radosno otvori.

Pobjednika ću posjesti sa sobom na prijestolje svoje, kao što i ja, pobjedivši, sjedoh s Ocem svojim na prijestolje njegovo.
Borba je ono što čeka svakog kršćanina, borba na život i smrt. U toj borbi je nužna i ''oprema''. Naravno, Bog nas nije bacio u borbu bez adekvatne opreme. Najvažniji je štit, a to je prema riječima sv. Pavla Apostola štit vjere: ''Zbog toga posegnite za svom opremom Božjom, da uzmognete odoljeti u dan zli i održati se kada sve nadvladate. Držite se dakle! Opašite bedra istinom, obucite oklop pravednosti, potpašite noge spremnošću za Evanđelje mira! U svemu imajte uza se štit vjere: njime ćete moći ugasiti plamene strijele Zloga. Uzmite i kacigu spasenja i mač Duha, to jest Riječ Božju. Svakovrsnom se molitvom i prošnjom u svakoj prigodi u Duhu molite.'' (Efežanima 6, 13-18)
Na kraju borbe zna se pobjednik, a pobjednik je svaki onaj koji se bezrezervno opredijeli za Krista, i stoga Krist mu daje čast svoje pobjede, čast prijestolja Očeva, ali upravo u toj Borbi je važno sačuvati štit, sačuvati vjeru, kao što sv. Pavao govori na jednom mjestu: ''Dobar rat ratovah, trku svrših, vjeru sačuvah.'' (2. Timoteju 4, 7)

Znam tvoja djela, nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć! Ali jer si mlak, ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta.

''Smiluj mi se Bože po milosrđu svome,
po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje.
Čisto srce stvori mi Bože
i duh postojan obnovi u meni!
Ne odbaci me od lica svojega
i svoga svetog duha ne uzmi od mene!
Vrati mi radost svoga spasenja
Učvrsti me duhom spremnim''
(Psalam 50, 3 i 12-14)

Riječi ovog divnog Psalma su izričaj sve gorčine srca kralja Davida. Nakon grijeha, nek naše srce uvijek moli Božje milosrđe da nas ne ispljune, jer uistinu smo slabi i mlaki. Kriste, tvoji smo, ojačaj nas, rasplamsaj vjeru, učvrsti nas Duhom spremnim, Duhom budnim, da moje srce bude u skladu sa mojim riječima, djelima, da čitav i duhom i tijelom budem svjedokom vjere, da radost spasenja isijava od mene. Bože, daj da budem istinski kršćanin, da se radujem zbog spasenja, zato što sam iz tame pozvan k svjetlu, što ne sjedim u tmini i sjeni smrtnoj.

Revan budi i obrati se!
Dragi brate koji ovo čitaš, draga sestro, uistinu pozvani smo na obraćenje, ali ono istinsko. Sveto i povlašteno vrijeme došašća izmiće, da li smo spremni primiti Krista u naša srca? Susret s Kristom je blizu. Možda će upravo ove noći tvoja duša stati pred Boga, jer Krist nas je pozvao na budnost. Uistinu bih želio da svatko sad kaže: Kriste uđi u moje srce, večeraj sa mnom, pojačaj baklju moje vjere, želim gorjeti za tebe Kriste, ti si sam rekao: Ja sam Put, Istina i Život, vodi me Bože svojim putem, utvrđuj me u svojoj istini i privedi me u život vječni.

(Adnan Petar Mihael Jašarević)

.

Molitva za svećenike

2011-12-14T17:11:00.005+01:00

Da li se molimo za svećenike?

Veoma često se divimo njihovoj snazi vjere, načinima rada, produhovljenošću i daru naučavanja. Međutim, veoma često znamo naići i na svećenike koji nisu baš ono što bi očekivali od njih, ponekada i one koji su nešto potpuno drugačije od onoga što bi u načelu trebali biti, a svjesni smo i slučajeva da i sami svećenici odu u potpuno drugu krajnost, izgube vjeru, pa čak i ogreznu u zlo. Pitamo se kako je to moguće? Kako je moguće da jedan svećenik ne bude oličenje svetosti i uzor u vjeri? Kako je to moguće?
Zaboravljamo da su i oni samo ljudi, ljudi koje zbog same njihove službe Sotona također napada, vjerovatno više od nas ostalih. Bog ih je pozvao da propovjedaju Evanđelje, a Sotona slavi svaki put kad neko od njih padne.
Mi znamo biti veoma licemjerni, znamo se čuditi, ogovarati, osuđivati, pa čak i mrziti.
Zašto nas nazivam licemjerima? Zato što mi samima sebi dozvoljavamo mogućnost pada, a od svećenika očekujemo razumijevanje, očekujemo da nas zovu natrag, da mole za nas, međutim, u isto vrijeme širom otvorenih očiju buljimo u njih, pratimo svaki njihov korak, osluškujemo svaku riječ i tražimo razlog za osudu. Od njih očekujemo da mole za nas, a da li mi ikada molimo za njih? Da li ikada molimo za svećenike? Da li ikada molimo za one dobre svećenike da ostanu i dalje takvi, da ih Bog čuva od napasti, da im da snagu da se odupru zlu, da nam budu blagoslov i primjer svetosti? Da li molimo? Rijetko ili čak nikada! Da li ikada molimo za one svećenike koji su skrenuli puta, koji su poklekli pod težinom svog poziva? Da li molimo za njih, da ih Bog ponovo uspravi, prosvjetli im um i obnovi vjeru, da im vrati radost svetosti? Da li molimo? Rijetko ili čak nikada? Dali uopće molimo za duhovna zvanja, da nam Bog pošalje što više svećenika, redovnika i redovnica i to dobrih i Bogu odanih ljudi? Nažalost i tu će odgovor biti: rijetko ili čak nikada. Odakle nam onda pravo da ih sudimo?

Molitva za svećenike sv. Male Terezije

O Isuse, vječni veliki Svećeniče, zaštiti svoga svećenika u svom srcu, da mu nitko i ništa ne može nauditi. Očuvaj neokaljanim njegove posvećene ruke, koje svakodnevno dodiruju tvoje sveto Tijelo. Čuvaj čistima njegove usne, koje su rumene od tvoje predragocjene Krvi.
Sačuvaj u čistoči njegovo srce, zapečaćeno pečatom tvoga slavnog svećeništva, daj da raste u ljubavi i vijernost prema tebi, brani ga od zaraza ovoga svijeta, neka snagom pretvorbe nad kruhom i vinom posjeduje i moć pretvorbe nad srcima. Blagoslovi njegov rad bogatim plodovima i daruj mu jednom krunu vječnoga života. Amen

(sv. Mala Terezija iz Lisieuxa)

V

Vatikan osniva povjerenstvo koje će bdjeti nad izgradnjom novih crkava i nad glazbom koja se izvodi tijekom liturgijskih slavlja.

2011-12-11T20:19:00.005+01:00

Kako u svom najnovijem članku piše poznati vatikanist Andrea Tornielli, ta komisija će biti vrlo skoro osnovana unutar Kongregacije za bogoštovlje.

U svom članku Tornielli ističe, da se radi o timu koji će reći ''dosta crkvama- garažama'', onim smionim arhitekturama tolikih modernih zdanja novih katoličkih crkvi koje dovode u pitanje njihovu osnovnu namjenu. Također, zadatak povjerenstva će biti promicanje pjevanja koje će uistinu pomoći slavljenju mise. Povjerenstvo za umjetnost i crkvenu glazbu za liturgiju narednih će tjedana biti osnovano pri Kongregaciji za bogoštovlje. To neće biti samo ured već tim ljudi koji će imati zadatak da surađuju sa povjerenstvima koja su zadužena za ocjenu projekata novih crkvi u biskupijama, kao i produbiti temu glazbe i pjevanja koja prate liturgijska slavlja.

Tornielli također naglašava da kardinal Antonio Cañizares Llovera, prefekt Kongregacije za bogoštovlje, u skladu sa Benediktom XVI, smatra ovaj posao vrlo žurnim“. Vidljivo je svima da novoizgrađene crkve posljednjih desetljeća liče dvoranama za višenamjensku uporabu. Prečesto arhitekti, pa i oni najpoznatiji, u nacrtima novih crkvi nisu krenuli od onoga što je katolička liturgija , već su zamislili i ostvarili ekstravagantna zdanja, koja naliče svemu samo ne crkvi. Kubici cementa, staklene kutije, smioni oblici, konfuzni prostori koji pozivaju na sve drugo osim na sveto i otajstvo, gdje je svetohranište sakriveno kao da smo u potrazi za skrivenim blagom, gdje su likovi svetaca rijetkost. Novo povjerenstvo, čiji se pravilnik piše ovih dana, dati će precizne naznake biskupijama o umjetnosti u liturgiji, a ne općenito o crkvenoj umjetnosti, kao i o glazbi i pjevanju tijekom liturgijskih slavlja. Povjerenstvo će imati pravnu vlast Kongregacije za bogoštovlje.

Tornielli podsjeća da su zloupotrebe u liturgiji na raznim razinama, koje su se pojavile zadnjih desetljeća i u nekom slučajevima su postale opća praksa, učinjene ne u skladu već u suprotnosti sa normama utvrđenim liturgijskom reformom pape Pavla VI. Znači, ne treba mijenjati reformu već treba produbiti pravilno shvaćanje slavljenja liturgije, a negdje i vratiti se na pravi put.

Stoga Kongregacija za bogoštovlje namjerava kapilarno promicati formaciju koja će uključiti svećenike, redovnike i katehete, slijedeći primjer i nauk Benedikta XVI da se ponovno obnovi osjećaj za sveto i otajstvo u liturgiji, zaključuje Andrea Tornielli.

Preuzeto sa stranice www.bitno.net - autor teksta Mario Udina

Tridentinska misa ponovo i u BiH

2011-12-10T19:25:00.007+01:00

U nedjelju 20.11.2011. na blagdan Krista Kralja, u Svetištu Majke Božje u gradu Olovu, služena je prva javna tridentinska misa u BiH još od liturgijske reforme. Papa Benedikt XVI izdao je 07. 07. 2007. motu proprio ("po vlastitom nahođenju", papinski proglas koji označava da je papa odluku donio sam, bez savjetovanja s kardinalima) naziva "Summorum Pontificum", kojim je potpuno odobrio vraćanje misala iz 1962. godine, tzv. Tridentinskog obreda.

Papa je zajedno s proglasom poslao i pismo biskupima cijele Katoličke Crkve u kojemu je dodatno naglasio kako ovo ne znači promjenu misnog obreda, niti aboliciju redovnog, pučkog oblika mise. Naprotiv, misal iz 1970., kojeg je uveo papa Pavao VI ostaje redovni oblik mise, odnosno "forma ordinaria", dok latinska misa, odnosno misal zadnji put odobren 1962., od pape Ivana XXIII, biva ostavljen kao "forma extraordinaria", ali tu se ne radi o dva različita, nego o dvije forme istog liturgijskog obreda. Prema papinom motu propriju svećeniku više nije potrebno nikakvo dopuštenje, niti od Apostolske stolice, niti od vlastitoga Ordinarija.

Tradicionalna latinska misa nikad nije bila ni dokinuta niti zabranjena u Katoličkoj Crkvi, i svećenici su ju mogli prakticirati uz dopuštenje biskupa ili ordinarija, no ova papina odluka tome sada daje veću snagu. Svećenici će sami moći odlučivati hoće li služiti latinsku misu ili ne, a iz katoličkih krugova govore kako se radi o liberalizaciji latinske mise, koja ovim proglasom gubi neku stigmu nedopuštenog.

Stoga, na zahtjev grupe vjernika iz Sarajeva, većinom mladih, služena je i prva svečana javna tridentinska misa koju je u Gospinom Svetištu u Olovu predvodio fra Danijel Rajić. Papa je upravo preporučio da se treba dopustiti vjernicima slavljenje ove forme mise u posebnim prilikama poput hodočašća, slavlju ženidbe ili drugim prigodnim slavljima. Mladi su na ovom hodočašću Gospi Olovskoj bili posebno zahvalni čuvaru Svetišta što im je odobrio slavljenje i srdačno ih ugostio.

Cjelovit tekst motu propria ''Summorum Pontificum'' već smo ranije objavili : http://servantsoflight.blogspot.com/2011/05/papa-benedikt-xvi-objavio-uputu.html

Dođi...

2011-12-06T08:37:00.012+01:00

Dođi Duše Sveti.
Svojom svetom vatrom zapali naša srca, zagrij naše duše, nek se vjera rodi, da jačinom svete milosti Tvoje, oči otvorimo i prepoznamo put kojim Bog nas zove.
Udahni u nas dar vjere.
Daj nam snagu da ustanemo sa zemlje i da nakon svakog pada budemo sve čvršći i da nas zlo ne slomi. Ulij snagu u naša tijela da odbacimo Sotonu od sebe, neka ide u propast tamo gdje mu je i mjesto, a nama daruj mir, blagost i radost zajedništva s Tobom, da ljubav Božja i kroz naša srca djeluje.
Dođi Duše Sveti
Hrabrost nam daj, da hvaleći Boga pustimo glas.
Nek na našim usnama samo jedno počiva ime, ime Isus.
Obasjaj nas svjetlom, zapali naše duše, zagrij naša srca. Nek u našim mislima Riječ Božja vlada.

(Vladimir Fučec)

V

U Burundiju ubijena s. Lukrecija Mamić

2011-11-29T15:10:00.007+01:00

Naoružani pljačkaši su 27. novembra/studenog upali u samostan sestara službenica milosrđa u misiji Kiremba u Burundiju, pri čemu su ubili s. Lukreciju Mamić, te oteli, a zatim usmrtili talijanskog volontera Francesca Bazzanija i teško ranili poglavaricu samostanske zajednice s. Carlu Brianza za čiji život se bore liječnici u bolnici u Kirembi.
S. Lukrecija Mamić je rođena 02.09.1948. godine u Zidanama kod Tomislavgrada. U red sestara službenica milosrđa je ušla 1962. godine u Dubrovniku, a obavljala je razne službe u Hrvatskoj, zatim kao misionarka u Ekvadoru i Burundiju, gdje je živjela od 2002. godine.

Počivala u miru Božijem.

V

Papa Benedikt XVI posjetio Benin

2011-11-23T08:14:00.005+01:00

Od 18. do 20. novembra/studenog, papa Benedikt XVI posjetio je Benin gdje su mu tamošnji vjernici, ali i drugi Beninci priredili doista srdačan doček. Papa se ovom posjetom mogao uvjeriti u živost afričke Crkve koja pruža nadu, što je papa posebno i istaknuo.
Izuzetno je bio dirljiv papin posjet grobu beninskog kardinala Bernardina Gantina, uz kojeg ga je vezalo dugogodišnje prijateljstvo i kojeg je upravo on naslijedio na službi dekana kardinalskog zbora. Prisjećajući se pokojnog kardinala papa je izjavio: upoznao sam ga još 1977. godine na svome biskupskom ređenju. Već me je tada razveselio svojom hrabrošću, vjerom i radošću, potom smo dugo surađivali tijekom boravka u Rimu. Uvijek sam se divio njegovoj praktičnoj razboritosti i jednostavnosti, a bio je čovjek duboke vjere i molitve. Mogu reći da mi je bio uzor, stoga se radujem što ću moliti na njegovu grobu. Bio mi je uzor i prijatel.
Kao što je bilo i očekivano Benedikt XVI je ovom prilikom potpisao i beninskim biskupima predao apostolsku pobudnicu ''Africae Munus'', koja je završni dokument biskupske sinode za Afriku održane 2009. Svoj posjet Beninu papa je okončao svećanom svetom misom na gradskom stadionu u Cotonouu kojoj je nazočilo preko 80 000 vjernika kojima je poručio da budu sol afričkog kontinenta, zemlje koja je blagoslovljena krvlju tolikih mučenika, svjedoka kršćanske vjere, te da budu svjetlo svijeta i svjetlo Afrike, koja često u teškim iskušenjima traži putove mira i pravde za svoje stanovništvo te zazvao na Afrički kontinent Božji blagoslov.

Anđeo Gospodnji - Angelus Domini

2011-11-21T13:05:00.009+01:00

Anđeo Gospodnji - Angelus Domini (Angelus Dei) ili samo Angelus, jedna je od najomiljenijih molitvi, ne samo kod katolika, nego i kod anglikanaca, starokatolika, pravoslavnih zapadnoobrenika, te nekih protestanata. Sastoji se od tri zaziva poslije kojih ide molitva ''Zdravo Marijo'', a na kraju se potvrdi molitvom za zagovor. U početku se ta molitva molila samo uvečer, a od XIII stoljeća se moli tri puta dnevno, u 6, 12 i 20 sati.
Interesantno je da se i nakon II vatikanskog koncila kod mnogih vjernika zadržala praksa da ovu molitvu moli na latinskom jeziku.

Tekst molitve na latinskom jeziku

Angelus Domini nuntiavit Mariae
Et concepit de Spiritu Sancto

Ave Maria gratia plena Dominus tecum.
Benedicta tu in mulieribus et benedictus fructus ventris tui Iesus
Sancta Maria Mater Dei ora pro nobis peccatoribus, nunc et in hora mortis nostrae.
Amen

Ecce Ancilla Domini
Fiat mihi secundum Verbum tuum

Ave Maria...

Et Verbum caro factum est
Et habitavit in nobis

Ave Maria...

Ora pro nobis, Sancta Dei Genetrix
Ut digni efficiamur promissionibus Christi

Oremus: Gratiam tuam quaesumus, Domine, mentibus nostris infunde: ut qui angelo nuntiante, Christi Filii tui incarnationem cognovimus, per passionem eium et crucem, ad resurrectionis gloriam perducamur. Per eumdem Christum Dominum nostrum. Amen

Tekst molitve na hrvatskom jeziku

Anđeo Gospodnji navjestio Mariji
I ona je začela po Duhu Svetom

Zdravo Marijo milosti puna, Gospodin s tobom.
Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje Isus.
Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas grešnike, sada i na času smrti naše.
Amen.

Evo službenice Gospodnje
Neka mi bude po Riječi tvojoj

Zdravo Marijo...

I Riječ je tijelom postala
I nastanila se među nama

Zdravo Marijo...

Moli za nas Sveta Bogorodice
Da dostojni postanemo obečanja Kristovih.

Pomolimo se: Milost tvoju molimo Gospodine, ulij u duše naše, da mi, koji smo po anđelovom navještenju spoznali utjelovljenje Krista, Sina tvoga, po muci njegovoj i križu, k slavi uskrsnuća privedeni budemo. Po istom Kristu, Gospodinu našem. Amen

V

.

Molitva

2011-11-19T16:39:00.002+01:00

Duše sveti, ljubim Te i klanjam Ti se u hramu srca svoga.
Pohodi nas i nadahni Crkvu kao na dan pedesetnice.
Zapali u nama oganj ljubavi svoje i budi nam zaštita od Sotone.
Tješi nas u nevolji, upućuj u istini i vodi putem svetosti

Presveto Srce Isusovo, u krilu Djevice Majke
od Duha Svetoga sazdano,
radi Tebe i slave Tvoje odričem se Sotone i grijeha.
Neopozivo Ti darujem svoj život.
Učini srce moje po srcu svojem
da iznad svega ljubim Boga i svoga bližnjega kao sebe samoga
Čuvaj me i brani na mom životnom putu
kako bih potpuno ispunio volju Očevu
Iskreno se kajem za sve počinjene grijehe
Molim za dar poniznosti, požrtvovnosti i vjernosti krsnom savezu
sve do konca svog života.

Presveto Srce Isusovo, u Bezgrešnom Srcu Marijinu,
posvećujem Ti sebe i sve one s kojima živim i radim
Budi nam zaštita od Zloga,
vrelo jedinstva i duhovne obnove Crkve
i svega naroda Božjega
Amen

(fra Danijel Rajić)

Litanije na čast Presvetom Oltarskom Sakramentu

2011-11-10T08:53:00.003+01:00

Gospodine, smiluj se!

Kriste, smiluj se!

Gospodine, smiluj se!

Kriste, čuj nas!

Kriste, usliši nas!

Oče nebeski, Bože, smiluj nam se

Sine, Otkupitelju svijeta, Bože, smiluj nam se

Duše Sveti, Bože, smiluj nam se

Sveto Trojstvo, jedan Bože , smiluj nam se

Kruše anđeoski, smiluj nam se

Kruše zasitni i slasti kraljevska, smiluj nam se

Kruše živi, koji si s neba sišao, smiluj nam se

Kruše, koji daješ život svijetu, smiluj nam se

Kruše koji krijepiš srce čovjeku, smiluj nam se

Žito izabranih, smiluj nam se

Vino iz kojeg niču djevice, smiluj nam se

Mano sakrivena, smiluj nam se

Duhovna slasti, smiluj nam se

Stole prečisti, smiluj nam se

Hrano i goste, smiluj nam se

Nebeska zaštito proti grijehu, smiluj nam se

Liječe besmrtnosti, smiluj nam se

Spomene čudesa Božjih, smiluj nam se

Divno čudo nad sva čudesa, smiluj nam se

Hostijo sveta, smiluj nam se

Kaležu blagoslova, smiluj nam se

Prinose čisti, smiluj nam se

Neprestana žrtvo, smiluj nam se

Preslatka gozbo, smiluj nam se

Otajstvo vjere, smiluj nam se

Svezo ljubavi, smiluj nam se

Okrijepo svetim dušama, smiluj nam se

Popudbino onima koji umiru u Gospodinu, smiluj nam se

Založe buduće slave, smiluj nam se

Sakramente pobožnosti, smiluj nam se

Životvorni sakramente, smiluj nam se

Časni sakramente, smiluj nam se

Presveti sakramente, smiluj nam se

Bože sakriveni, smiluj nam se

Riječi Tijelom postala, smiluj nam se

Milostiv budi, oprosti nam Gospodine,

Milostiv budi, usliši nas Gospodine,

Od nedostojnog primanja Tijela i Krvi Tvoje, oslobodi nas Gospodine

Od požude tijela, oslobodi nas Gospodine

Od požude očiju, oslobodi nas Gospodine

Od oholosti života, oslobodi nas Gospodine

Od svakoga grijeha, oslobodi nas Gospodine

Za želju kojom si ovu Pashu s učenicima želio,

Za preveliku poniznost kojom si učenicima noge prao,

Za goruću ljubav kojom si ovaj božanstveni

Sakrament naredio,

Za svoju dragocjenu Krv koju si za nas na križu prolio,

Za sveti Tvoj prinos koji si na oltaru ostavio,

Mi grešnici Tebe molimo usliši nas

Da se dostojiš našu vjeru i štovanje ovoga divnog Sakramenta umnožiti i uzdržati, Tebe molimo usliši nas

Da se dostojiš goruću želju za primanjem ovoga Kruha nebeskoga u nama probuditi, Tebe molimo usliši nas

Da se dostojiš nas za dostojno i često uživanje presvete Pričesti spremne učiniti, Tebe molimo usliši nas

Da se dostojiš udijeliti nam dragocjene plodove ovoga životvornog Sakramenta, Tebe molimo usliši nas

Da se dostojiš pobuđivati nas na pohod i klanjanje Presvetom Sakramentu, Tebe molimo usliši nas

Da se dostojiš ovim kruhom nebeskim u našem smrtnom času nas okrijepiti i zaštiti, Tebe molimo usliši nas

Sine Božji, molimo Te, usliši nas!

Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam Gospodine!

Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas Gospodine!

Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se Gospodine!

Kriste, čuj nas!

Kriste, usliši nas!

Gospodine, smiluj se!

Kriste, smiluj se!

Gospodine, smiluj se!

Oče naš, koji jesi na nebesima

Sveti se ime Tvoje

Dođi kraljvstvo Tvoje

Budi volja tvoja

Kako na nebu tako i na zemlji

Kruh naš svagdanji daj nam danas

I otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim

I ne uvedi nas u napast

Nego izbavi nas od zla.

Amen!

Kruh s nema dao si nama,

Koji svaku slast u sebi ima.

Pomolimo se: Bože koji si nam u divnom Sakramentu ostavio uspomenu muke svoje, podaj nama, molimo, tako častiti otajstva Tijela i Krvi Tvoje, da vazda osjećamo u sebi plod otkupljenja Tvojega! Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen!

Zdravo, predobrostivi Isuse, Sine Božji i Marije Djevice, Bože i Spasitelju ovdje sakriveni, presveto i preslavno Otajstvo, čudo nad svim čudesima, Tebe hvalimo, Tebe slavimo, Tebe blagoslivljamo; a jer je hvala i slava naša slaba, zato s Anđelima i Arkanđelima i sa svim dvorom nebeskim pjevam slavi Tvojoj pjesmu bez svršetka govoreći: «Neka bude hvaljen Presveti sakrament od svih naroda i koljena, puka i jezika! Amen!

Papa Shenouda III tvrdi: Egipatske vlasti nastoje lažirati broj kršćana u državi. Kopta u Egiptu ima mnogo više nego što oni tvrde

2011-11-03T08:11:00.003+01:00

S obzirom da se položaj kršćana u Egiptu u zadnje vrijeme pogoršao, a incidenti i nasilje nad njima postaju gotovo svakodnevnica, kršćanski poglavari u ovoj zemlji očajnički apeluju na svjetske organizacije da učine nešto i sprijeće daljnji nastavak ovakve situacije koja može uzrokovati i veliki egzodus kršćana iz Egipta. Nedavno brutalno ubojstvo sedamnaestogodnišnjeg studenta, u sred učionice, samo zato što je nosio oko vrata križ, još je jedan dokaz mržnje prema kršćanima koja raste u toj zemlji.
Koptski papa Shenouda III pozvao je svijet da reagira i zaustavi ove zločine. Također, papa Shenouda III je upozorio i na činjenicu da službene vlasti ove zemlje lažiraju podatke o broju kršćana, posebno Kopta, zato je pozvao sve episkope da u svojim eparhijama izvrše popis vjernika. Time će se dokazati činjenično stanje o stvarnom broju Kopta u Egiptu. Predložio je i ostalim kršćanskim crkvama i crkvenim zajednicama da učine isto.
Službeno se priznaje da u Egiptu živi oko 3,3 miliona Kopta, mada papa Shenouda na osnovu crkvenih podataka kojim raspolaže tvrdi da ih ima oko 12 miliona. Prema nekim istraživanjima različitih organizacija ukupan broj svih kršćana u ovoj zemlji iznosi oko 17 miliona, što bi činilo 20% stanoviništva.

V

Papa Benedikt XVI se susreo u Asizu s predstavnicima raznih religija s nakanom zajedničkog apela za bezuvjetni mir u svijetu

2011-10-30T18:28:00.013+01:00

Stopama svog prethodnika Ivana Pavla II, papa Benedikt XVI se u Asizu susreo s predstavnicima raznih svjetskih religija, da zajednički s tog mjesta upute apel svijetu za mir i toleranciju među narodima različitih vjera i svjetonazora. Ovaj susret ima poseban značaj ako se uzme u obzir činjenicu koliki sama religija ima utjecaj na mase, tu stoji i činjenica da su se najkrvaviji ratovi i progoni vodili (a neki vode i dan danas) upravo u ime religije.

Daljnji tekst preuzet je sa web stranice Radio Vatikana.

U svome je govoru u bazilici Svete Marije od Anđela Benedikt XVI podsjetio na prvi molitveni skup u Asizu, kada su predstavnici velikih svjetskih religija prije 25 godina zajedno molili za mir u svijetu, te se zapitao o današnjem stanju mira. Podsjetio je na pad Berlinskoga zida, rekavši da je želja naroda da budu slobodni bila jača od arsenala nasilja. Što se dogodilo nakon pada Berlinskoga zida? Nažalost, ne možemo tvrditi da su zavladali sloboda i mir, jer se još vode ratovi, a nasilje je također obilježje našega svijeta – ustvrdio je Benedikt XVI.
Sloboda je dragocjeno blago, ali slobodni je svijet bez smjernica, mnogi slobodu krivo shvaćaju, misle da su slobodni i u nasilništvu. Nesloga se očituje u novim i zastrašujućim oblicima, stoga se borba za mir mora odnositi na sve. Papa je ustvrdio da postoje dva posvema oprečna oblika nasilja i nesloge, s jedne strane je terorizam koji opravdava svaki oblik nasilja. Znamo da se terorizam često opravdava religijom, u tom slučaju religija nije u službi mira, nego je u službi nasilja – kazao je Benedikt XVI.
Kritičari religije tvrde, počevši od prosvjetiteljstva, da je religija glavni uzrok nasilja i stoga su poticali neprijateljstvo prema religiji. Tvrdnja da religija potiče nasilje mora nas kao vjernike vrlo zabrinjavati. Predstavnici su religija, sabrani u Asizu 1986. godine, kanili reći, a mi također potvrđujemo da nasilje ne pripada pravoj naravi religije, nego je njezino izopačivanje i pridonosi njezinu uništenju. Neki pak na to odgovaraju primjedbom: tko određuje pravu narav religije, ili postoji li zajednička narav religije. S tim se upitima moramo suočiti ako se kanimo suprotstaviti vjerskom nasilju – upozorio je Sveti Otac i dodao:
U tome kontekstu valja istaknuti temeljnu ulogu međureligijskog dijaloga, koju ovaj susret mora ponovno istaknuti. Kao kršćanin želio bih reći da su se i kršćani ponekad služili nasiljem. Priznajemo to i sram nas je. Ali je sasvim jasno da je to bila zloporaba kršćanske vjere, u razvidnoj oprečnosti s njezinom naravi. Bog u kojega kršćani vjeruju Stvoritelj je i Otac svih ljudi, stoga su sve osobe braća i sestre i pripadaju jednoj obitelji. Nama je Kristov križ znak Boga koji je umjesto nasilja s drugima trpio i za druge život dao. Njegov je ime „Bog ljubavi i mira. Stoga je zadaća svih koji imaju nekakvu odgovornost za kršćansku vjeru stalno je pročišćavati da doista u svijetu bude Božji čimbenik mira – ustvrdio je Benedikt XVI.
Drugi pak oblik nasilja sasvim je oprečan prvom, uzrok mu je pak u odsutnosti Boga, njegovu nijekanju i slijedom toga gubitku čovječnosti. Neprijatelji religije u njoj dakle vide glavni uzrok nasilja i žele da ona nestane. Ali odbacivanje je Boga proizvelo bezgranično nasilje, jer čovjek nad sobom ne priznaje ni pravo ni sudca, on je mjera za sve. Koncentracijski logori jasno govore o posljedicama odbacivanja Boga – kazao je Papa i dodao:
Ovdje ne želim spominjati državni ateizam, radije govorim o urušavanju ljudskosti što je utjecalo na promjenu duhovnog ozračja. Klanjanje novcu, vlasti i imetku pokazalo se kao protu-religija u kojoj čovjek ne znači ništa, samo je osobni probitak važan. Želja se za srećom izrodila u neobuzdanu i neljudsku požudu koja se očituje u prevlasti raznovrsnih oblika droge. Droga je izvor bogatstva za velike a veliki je zavodnik mnogih u kojima ubija dušu i tijelo. Nasilje je postalo normalno, mir bezvrijedan, a u nedostatku mira čovjek uništava samog sebe – istaknuo je Papa.
Odstranjivanje Boga dovelo je do nazatka čovjeka i humanizma. A gdje je Bog? Poznajemo li ga i možemo li ga ponovno očitovati čovječanstvu da se ostvari pravi mir? Uz vjernike i nevjernike u svijetu postoje i osobe koje nemaju dar vjere ali žude za istinom. One ne niječu Božju opstojnost. One trpe zbog Božje odsutnosti, a tražeći istinu na putu su prema Bogu, hodočasnici su istine i mira. Takve se obraćaju i vjernicima i nevjernicima, a ateiste potiču na sumnju i lišavaju ih njihove sigurnosti da Bog ne postoji, potiču ih na traženje istine te da ne gube nadu u opstojnost istine – rekao je Sveti Otac te se obratio pristašama drugih religija da ne svojataju Boga i da se ne osjećaju ovlaštenima na nasilje protiv drugih.
Mnogi ljudi traže istinu, traže pravoga Boga, čija je slika u religijama, zbog same vjerske prakse, često zatamnjena. Da oni ne mogu naći Boga ovisi i o vjernicima koji su izobličili sliku Božju. Njihovo traženje i nutarnja borba potiču vjernike da pročišćavaju svoju vjeru, kako bi Bog – pravi Bog – bio dostupan. Upravo sam stoga na ovaj skup namjerno pozvao i njihove predstavnike, da budemo zajedno na putu traženja istine, u odlučnom zauzimanju za ljudsko dostojanstvo i za mir protiv svake vrste nasilja. Svim vama velim da Katolička crkva neće odustati od borbe protiv nasilja i od zauzimanja za mir. Neka nas nosi zajednička želja da budemo „hodočasnici istine, hodočasnici mira“ – zaključio je Benedikt XVI.
Na završetku današnjega molitvenog skupa u Asizu za svečanu obnovu 'Zajedničkog zauzimanja za mir u svijetu' Sveti je Otac zahvalio prisutnima i od njih se oprostio riječima.
Cijenjeni gosti, dragi prijatelji, na završetku ovoga značajnog dana želim svima zahvaliti. Iskrena hvala svima koji su omogućili ovaj današnji susret. Još jednom zahvalimo onima koji su nas ugostili, gradu Asizu, biskupijskoj zajednici s njezinim biskupom, sinovima svetoga Franje, koji čuvaju dragocjenu duhovnu baštinu Asiškog siromaška. Hvala i mnogobrojnim mladima koji su hodočastili od Svete Marije od Anđela svjedočeći da se među novim naraštajima mnogi zauzimaju za nadvladavanje nasilja i podjela te da žele biti promicatelji pravde i mira – istaknuo je Benedikt XVI.

(http://www.radiovaticana.org/cro/Articolo.asp?c=532828)

V
.

Ostani sa mnom Gospodine

2011-10-25T11:04:00.006+02:00

Ostani sa mnom, Gospodine, jer moram imati Tvoje prisustvo da Te ne bih zaboravio. Ti znaš kako je lako napustiti Tebe.
Ostani sa mnom, zato što sam slab i trebam Tvoju snagu da ne padam tako često.
Ostani sa mnom, jer Ti si moj život i bez Tebe ja sam bez topline.
Ostani sa mnom, jer Ti si moje svjetlo i bez Tebe sam u tami.
Ostani sa mnom, da mi pokažeš Tvoju volju.
Ostani sa mnom, da čujem Tvoj glas i slijedim Te.
Ostani sa mnom, jer žudim da Te volim jako mnogo i da uvijek budem u Tvom društvu.
Ostani sa mnom, ako Ti želiš da Ti budem vjeran.
Ostani sa mnom, iako mi je duša siromašna, ja želim da budem mjesto utjehe za Tebe, gnijezdo ljubavi.
Ostani sa mnom, Isuse, jer smrkava se i dan se privodi kraju i život prolazi. Smrt, sud i vječnost se približavaju. Moram da obnovim snagu i ne posustanem duž ovog puta i zato ja trebam Tebe. Smrkava se i smrt se približava, plašim se tame, kušnji, suhoće, križa, tuge. O, kako Te trebam, moj Isuse, u ovoj noći izgnanstva.
Ostani noćas sa mnom, Isuse, u životu sa svim opasnostima, ja Te trebam. Daj da Te spoznam kao Tvoji učenici što su te prepoznali u lomljenju kruha, tako da Euharistija bude Svjetlo koje razgoni mrak, sila koja me krijepi, jedinstvena radost moga srca.
Ostani sa mnom, jer u času moje smrti želim ostati ujedinjen s Tobom, ako ne u misi, bar u milosti i ljubavi.
Ostani sa mnom, jer Ti si jedini koga tražim, Tvoju Ljubav, Tvoju Milost, Tvoju Volju, Tvoje Srce, Tvoj Duh, jer Te volim i ne tražim drugu nagradu osim da Te volim sve više i više .U čvrstoj ljubavi voljeću Te svim svojim srcem dok sam na zemlji i nastavit ću Te voljeti savršeno svo vrijeme vječnosti.

(Padre Pio)

.

Smijmo se dok Biblija gori

2011-10-25T09:33:00.007+02:00

Za sad javnosti još neimenovan muškarac popeo se u nedelju na zidine Trga sv. Petra i zapalio Bibliju. Incident se desio za vrijeme nedeljne mise koju je predvodio papa Benedikt XVI. Vijest o ovom činu objavljena je u gotovo svim medijima, a posebno je razočaravajuća činjenica da su mnogi od njih vijest objavili u šaljivom tonu.
Izgleda da je ismijavanje katolika i riječi Božje postalo toliko zabavno da ovakve stvari idu u rubriku za smijeh. Zapitajmo se da li bi reakcija bila ista da je ovakva uvreda bila upućena židovima ili muslimanima.

V

.

Sudan uskoro uvodi šerijatski zakon

2011-10-20T20:54:00.004+02:00

Sudanski predsjednik Omar al Bashir najavio je uvođenje šerijatskog zakona kao osnovnog legislativnog sistema u zemlji, te službeno proglašenje islama kao državnom religijom. Svoju izjavu opravdava i činjenicom da je sada skoro 98% stanovnika Sudana islamske vjeroispovjesti, tako da je to sasvim logičan slijed događanja.
Nakon odcjepljenja Južnog Sudana koji je većinski naseljen kršćanima i pripadnicima različitih animističkih religija, u sjevernom dijelu zemlje ostalo je vrlo malo nemuslimana, uglavnom u prijestolnici Khartoumu, El Obeidu i uz granicu sa Južnim Sudanom. Nadbiskup Khartouma kardinal Gabriel Zubeir Wako je još i ranije upozoravao na ovo i izražavao zabrinutost da bi ovakva situacija kršćane i druge nemuslimane u zemlji mogla ostaviti u potpuno neizvjesnom položaju. Kardinal Wako je već duže vrijeme izložen pritiscima iz pojedinih krugova u vlasti, te prijetnjama različitih muslimasnkih organizacija, zbog svojih stajališta i poziva da se zaštite sudanski kršćani i drugi obespravljeni stanovnici zemlje. Da podsjedimo na njega je prošle godine pokušan i atentat kojeg je za dlaku izbjegao.

Sunčane zrake radosti

2011-10-20T19:31:00.004+02:00

Oči imam za svjetlo
Za proljetno zelenilo, za bjelinu snijega
Za sivilo oblaka i plavetnilo neba
Za sunčev sjaj danju
Za svjetlucanje zvijezda noću
I za nevjerovatno čudo
Što ima toliko divnih ljudi

Usta imam za riječ
Za dobru riječ na koju drugi čeka
Usne imam za poljubac
Ruke - da pomažu i budu nježne
Noge - da pođu na put k bližnjemu
K onima koji žive u samoći i hladnoći
A srce imam - za ljubav

Zašto onda nisam sretan?
Jesu li mi oči zatvorene, usta puna gorčine?
Jesu li mi ruke lijene, noge ukočene, srce hladno?
Zar ne znam da sam stvoren
Za radost

(Phil Bosmans)

Apostoli

2011-10-20T19:08:00.005+02:00

''Kaže mu Juda, ne Iškariotski: Gospodine, kako to da ćeš se očitovati nama, a ne svijetu? Odgovori mu Isus: Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti.'' (Ivan 14, 22-23)

(Jedanaesti dio)

JUDA TADEJ

O apostolu Tadeju je objektivno teže pisati, jer iz Novog Zavjeta nažalost saznajemo vrlo malo, tako da informacije o njemu uglavnom tražimo u tradicionalnoj predaji. Njegovo ime spominju tek Evanđelja po Mateju, Marku i Luki, te Djela Apostolska, i to samo pri nabrajanju imena dvanaestorice, jedino Ivan u svom Evanđelju bilježi jedan Tadejev javni istup, odnosno njegovo pitanje o objavi postavljeno Isusu na Posljednjoj večeri.
Kao i kod još nekolicine apostola postoji nedoumica oko njegovog imena. Dok ga Matej i Marko zovu imenom Tadej, Luka ga, i u svom Evanđelju i u Djelima Apostolskim, naziva Judom Jakovljevim. Juda (Yehudah) je bilo jako često ime među Židovima toga doba, a Tadej (Taddai) na aramejskom znači ''hrabri''. Iz ovoga bi sasvim logično bilo pretpostaviti da je njegovo pravo ime bilo Juda, a nadimak Tadej je vjerovatno korišten, osim što opisuje njegov karakter, i iz razloga da bi ga se razlikovalo od Jude Iškariotskoga, koji je izdao Isusa. .
Judi Tadeju se pripisuje autorstvo Judine Poslanice, pretposljednje od knjiga Novog Zavjeta, a u kojoj se jasno upozorava vjernike na pojavu krivovjerja i podsjeća na Božju kaznu koja takvima slijedi. U njoj Juda Tadej sebe naziva ''bratom Jakovljevim'', a vjeruje se da je riječ o Jakovu Alfejevom, tako da je moguće da su njih dvojica zaista bili braća, a moguće je i da se, s obzirom da je ova Poslanica prvenstveno upućena kršćanima Židovskog roda, Juda Tadej poziva na Jakova koji je bio na čelu kršćanske zajednice u Jeruzalemu, tako da bi opravdao svoj autoritet.
Tradicija nam daje o njemu mnogo više informacija, među njima i tu da je on sestrić Blažene Djevice Marije, te da je bio vrlo odvažan u propovjedanju Evanđelja putujući po Judeji, Samariji, Antiohiji, Mezopotamiji, čak i Sjevernoj Africi. Zajedno je sa apostolom Bartolomejem donio kršćanstvo u Armeniju, a poslije se pridružio apostolu Šimunu, s kojim je zajedno i podnio mučeničku smrt u Bejrutu. Kao godina smrti navodi se 65.nakon Krista. O njegovom pogubljenju postoje različite predaje, po nekim izvorima umro je užasnom smrću, tako što je prepilan pilom, a po nekima je prvo bio raspet na križ, zatim ubijen strijelama, a onda mu je tijelo prepilano. Njegovo tijelo je, kako se vjeruje, zajedno s tijelom apostola Šimuna, kasnije preneseno u Rim i sahranjeno u kripti ispod današnje Bazilike sv. Petra
Zbog opasnosti da ga se pogrešno poistovjeti sa Judom Iškariotskim štovanje ovog sveca dugo je bilo zapostavljeno u mnogim kršćanskim narodima, ali od XIV stoljeća se proširilo Evropom, posebno zaslugom sv. Brigite Švedske.

Šta napisati o Judi Tadeju, sam nadimak ''Hrabri'' kako su ga drugi apostoli zvali, može nam mnogo reči o njemu samome. Odvažno propovjedanje Radosne vijesti putujući od Palestine i Sirije do Sjeverne Afrike pa do Armenije, te na kraju današnjeg Libanona gdje je i podnio mučeničku smrt, dovoljno govori o njegovoj ustrajnosti i želji da što više naroda upozna sa Evanđeljem Kristovim. Kako smo mi sami nekada stisnuti u svojim ograničenim prostorima, bez hrabrosti da izađemo iz ''vlastitih sebe'' i posvjedočimo vjeru u Gospodina, upravo nam apostol Tadej može biti uzor i podsticaj da napravimo korak naprijed i hrabro krenemo putem apostola svjedočeći vjeru kako riječju, tako i svojim životima.

Američka glumica Susan Sarandon nazvala papu nacistom

2011-10-18T20:28:00.007+02:00

Onaj prijašnji papa joj se sviđao, ali ne i 'ovaj naci kojeg sada imamo' - tim riječima je Susan Sarandon opisala papu Ratzingera. Glumica je ovoga vikenda gostovala na Hamptons film festivalu gdje je pred publikom davala intervju.

U njemu je se osvrnula i na svoj film ''Dead man Walking'' iz 1995. koji se bavi temom smrtne kazne. Spomenula je kako je kopiju tog filma poslala papi, jer se divila njegovom stavu protiv smrtne kazne. No, onda je pojasnila da misli na pokojnog papu Ivana Pavla II., a ne na ''ovog nacistu kojeg sada imamo'' - što je izazvalo salvu smijeha u publici.

Na njenu izjavu već se oglasio predsjednik Katoličke lige, Bill Donohue, koji je rekao kako su takve primjedbe ''opscene i neizmjerno ignorantne''. Naglasio je kako je papa Ratzinger bio kao četrnaestogodišnjak učlanjen u nacističku mladež, ali samo zato što je to tada bio standardan postupak za dječake u Njemačkoj. Papa je istupio iz pokreta zbog čega ga ''danas Židovi smatraju za prijetelja, a ne neprijetelja'', rekao je Donohue.

(preuzeto sa stranice http://www.filmski.net)

Za biskupa koadjutora Porečko-pulske biskupije papa imenovao mons. dr. Dražena Kutlešu

2011-10-17T16:26:00.011+02:00

Nakon zadarskog nadbiskupa mons. Želimira Puljića još jedan svećenik Mostarsko-duvanjske biskupije imenovan je biskupom u Hrvatskoj. Riječ je o mons. dr. Draženu Kutleši, koji je rođen u Tomislavgradu 25. septembra/rujna 1968. godine. Teološku izobrazbu stekao je na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji, gdje je diplomirao i za svećenika Mostarsko-duvanjske biskupije zaređen 1993. Tri godine kasnije magistrirao je u Rimu na Papinskom zavodu sv. Petra. Doktorirao je na sveučilištu Gregorianum 2001. godine. Imenovanje za biskupa koadjutora Porečko-pulskog zateklo ga je u Rimu gdje se nalazio od zadnjih pet godina kao administrativni suradnik pri Kongregaciji za nauk vjere.
Dražen Kutleša je trenutno jedanaesti živući biskup iz Bosne i Hercegovine, a ukupno peti koji će djelovati izvan BiH.

V

Molitva pred raspetim

2011-10-05T18:03:00.002+02:00

Svevišnji, dični Bože,
Rasvijetli tmine moga srca.
Daj mi pravu vjeru, čvrstu nadu, savršenu ljubav;
Smisao za spoznaju, Gospodine,
Da izvršim tvoju svetu i istinsku volju!

(Sveti Franjo Asiški)

Molitva arkanđelima Mihaelu, Gabrijelu i Rafaelu

2011-10-01T09:35:00.007+02:00

Sveti Mihaele arkanđele brani nas u boju protiv pakosti, u zasjedama đavolskim budi nam zaklon. Ponizno molimo neka mu zapovjedi Bog: Ti vojvodo vojske nebeske, sotonu i druge duhove zla koji svijetom obilaze na propast duša, božanskom krepošću u pakao strovali.
Amen

O Bože, koji si među svim arkanđelima i anđelima izabrao Gabrijela, da navijesti tajnu Tvog utjelovljenja: Milostivo nam podaj da mi, koji sudjelujemo u Njegovoj gozbi na zemlji, možemo osjetiti učinak Njegove zaštite na nebu, koji živi i kraljuje s Bogom Ocem u zajedništvu Duha Svetoga u sve vijeke vjekova.
Amen

O Bože, koji si dao blaženog arkanđela Rafaela tvome sluzi Tobiji kao suputnika na njegovom putu, podaj nama, svojim slugama, da uvijek možemo biti zaštićeni njegovom skrblju i ojačani njegovom pomoći. Po Gospodinu našem Isusu Kristu Tvome Sinu, koji s Tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga u sve vijeke vjekova.

Amen

Anđele čuvaru mili svojom snagom me zakrili
Prema Božjem obećanju čuvaj mene noću, danju
Osobito pak me brani da mi dušu grijeh ne rani
A kad s ovog svijeta pođem sretno da u nebo dođem
Da se ondje s tobom mogu vijekom klanjat dragom Bogu

(Tradicionalna molitva anđelima čuvarima)

Osvrt na treći papin posjet Njemačkoj

2011-10-01T07:49:00.007+02:00

Papa Benedikt XVI je od 22. do 25. septembra/rujna boravio u svojoj rodnoj Njemačkoj. Ovo putovanje bilo je u mnogočemu drugačije od prethodnih. U pitanju je zemlja u kojoj je proces dekristijanizacije u porastu, posebno kad je riječ o njenom istočnom dijelu koji je gotovo pola stoljeća bio pod komunističkom vlasti, gdje se propagirao ateizam. To je i područje gdje su katolici inače manjinska kršćanska zajednica u odnosu na većinsku protestantsku Evangeličko-luteransku crkvu.
Grad Berlin je također grad koji odlično poznaje zlo i patnju, a koji su mu ostavili težak biljeg ovom u XX stoljeću: nacistički zločini nad Židovima i Njemcima koji su se protivili Hitlerovom režimu, savezničko razaranje grada, bolna podjela grada na istočni i zapadni dio, koja je rastavila brojne obitelji i bila zlokobni simbol podijeljenosti njemačkog naroda nastalom voljom drugih, sve to svjedoči o izuzetnoj kompleksnoj situaciji. To je i grad u kojem danas, kao i u mnogim drugim njemačkim gradovima živi i veliki broj doseljenika iz raznih zemalja, a posebno iz Turske, tako da je i muslimanska populacija sve brojnija.
U Njemačkoj je i povećan trend istupanja iz Katoličke crkve, koja je izazvana zbog tzv. crkvenog poreza obaveznog za sve vjernike, ali i raznim skandalima koji su u skorije vrijeme pogodili Crkvu, posebno kad je riječ o slučajevima pedofilije.
Mnogi su bili kritični prema ovom posjetu i očekivali da će se papa suočiti sa brojnim neugodnostima, s obzirom da su najavljeni ogromni protesti protiv njega od strane nekih ljevičarskih udruga, homoseksualaca i radikalnih protestanata, a i sama činjenica da je to dio Njemačke u kom je nastao protestantizam i gdje je već skoro 500 godina izražen izričit antikatolički stav, te dio koji je desetljećima bio izložen pritiskom ateizma, upućivala je na takvo nešto.
Međutim desilo se sasvim suprotno. Protesta je bilo, ali u mnogo manjoj mjeri nego što je bilo najavljeno, a u isto vrijeme doček pape Benedikta XVI bio je iznenađujuće srdačniji nego što su skeptici prognozirali. Sveta misa u Berlinu pred 70 000 ljudi, a izuzetno veliki broj mladih nazočnih na misi, pokazala je da slika o ''antikatoličkom'' gradu, kakvim je Berlin u mnogim medijima često bio predstavljan nije istinita.
Papin govor u njamačkom parlamentu ispunio je očekivanja i izazvao uglavnom pozitivne kritike, a posebno je emotivan bio susret sa židovskom zajednicom u ovom gradu, u kojem je taj narod, tijekom II svjetskog rata, doživio najužasnije zločine koje ljudski um može zamisliti. Govor Benedikta XVI Židovima (koji je naš blog u prethodnom postu objavio u cijelosti), doživio je izuzetno pozitivne ovacije, bio je iskren, s jasnom osudom zločina, ali i porukom da su kršćani i židovi neraskidivo povezani tradicijom.
Ovaj posjet Njemačkoj donio je i povijesni posjet Erfrutu i bivšem augustinskom samostanu u kome je Martin Luther započeo sa pokretom reformacije i kojem je praktično nastao protestantizam kao zasebna individua u kršćanstvu.
Svoj treći posjet Njemačkoj papa je završio u Frieburgu gdje je u svojoj homiliji izuzetno oštro kritizirao mlak odnos prema vjeri sve primjetniji u današnjem ''zapadnom'' svijetu. Mnoge je začudila i papina rečenica da su agnostici (koji traže Boga), bliži Kraljevstvu Božjem od onih ''mlakih'' vjernika (s inferiornim stavom prema Bogu):''Agnostici, koji zbog pitanja oko Boga ne nalaze mir, te osobe pogođene i skandalizirane slučajevima pedofilije koje pate zbog grijeha što su ih počinili crkveni ljudi i imaju potrebu za čistim srcem, bliži su Kraljevstvu Božjem od onih vjernika koji su to po ‘rutini’ i koji u Crkvi vide samo aparat, a da njihovo srce ne biva dirnuto vjerom''. Ovaj jasan poziv vjernicima da Bogu ne zatvaraju vrata nego da se vrate svom istinskom kršćanskom identitetu izazvala je pozornost većine velikih svjetskih medija, ali su je nažalost mnogi počeli tumačiti na različite načine izvlačeći iz konteksta osnovnu poruku.
Treba spomenuti i to da se papa i ovaj put susreo sa žrtvama pedofilije.

Govor pape Benedikta XVI predstavnicima Židovske zajednice u Berlinu

2011-09-25T14:11:00.007+02:00

Prilkom zvanične posjete Berlinu, u četvrtak 22. septembra/rujna u poslijepodnevnim satima papa Benedikt XVI se susreo sa 15 najviših predstavnika Židovske zajednice u Njemačkoj, predvođene njenim predsjednikom Dieterom Graumannom. U svom obraćanju, papa se prisjetio posjeta sinagogi u Kölnu prije 6 godina i govora rabina Teitelbauma o ''pamćenju, kao jednom od glavnih temelja koji su potrebni ako želimo graditi mirnu budućnost'

Sveti Otac se auditoriju obratio ovim riječima:

Danas, pronalazim sebe u samom središtu podsjećanja, užasnog podsjećanja na to da je s ovog mjesta, Shoah, istrjebljenje naših sugrađana Židova planirano i organizirano. Prije nacističkog terora u Njemačkoj je živjelo oko 500 000 Židova, koji su sačinjavali važnu komponentu njemačkog društva. Nakon II svjetskog rata Njemačka je smatrana ''zemljom Shoaha'' i za njih je tu postalo praktično nemoguće živjeti. U početku je bilo izuzetno teško uložiti napore da se ponovno pokušaju uspostaviti stare židovske zajednice iako su se sa istoka Židovi kao pojedinci ili cijele obitelji počeli ponovo doseljavati. Mnogi od njih su zbog toga željeli ići dalje, posebno u S.A.D ili Izrael i tamo započeti novi život.

Ovdje se također moramo prisjetiti i ''Kristalne noći'', koja se desila 09. i 10. novembra/studenog 1938. godine. Samo rijetki su mogli u punoj mjeri uvidjeti takav čin prezira prema čovječanstvu, poput rektora berlinske katedrale, Bernharda Lichtenberga, koji je, dok je napolju sinagoga gorjela, sa propovjedaonice vikao da je i to kuća Božja. Nacistički teror je bio baziran na rasističkom mitu koji je bio sastavni dio odbacivanja Boga Abrahamovog, Izakovog i Jakovljevog, Boga Isusa Krista i svih koji vjeruju u Njega.

Navodno ''svemogući'' Adolf Hitler je bio paganski idol, koji je želio zauzeti mjesto biblijskog Boga, Stvoritelja i Oca svih ljudi. Odbacivanje obzira prema Bogu ljude uvijek čini i neobazrive prema ljudskom dostojasntvu također. Šta je sve čovjek u stanju uraditi kada odbaci Boga i kakav izraz lica poprima narod koji opovrgava Boga, slike užasa koncentracijskih logora na kraju rata su pokazale.

Crkva osjeća veliku bliskost sa Židovskim narodom. II vatikanskim koncilom i deklaracijom ''Nostra Aetate'', neopozivom obavezom da se nastavi put dijaloga, stvoreno je ozračje bratstva i prijateljstva. Ovo vrijedi za Katoličku crkvu kao cjelinu, a naravno također i za Katoličku crkvu u Njemačkoj, koja je svjesna svoje posebne odgovornosti u ovom pogledu. Slijedeći ovaj kontekst spomenuo bih nekoliko inicijativa za jačanje odnosa između Židova i Kršćana, kao što su ''Tjedan bratstva'', ''Forum Židova i Kršćana'', te za židovsko-kršćanski dijalog povijesni susret iz ožujka 2006. kojem je prisustvovao i kardinal Walter Kasper.

Mi kršćani moramo postati i još više svjesni naše povezanosti sa židovstvom. Za kršćane je nemoguć prekid u povijesti spasenja. Spasenje dolazi iz Židovskog naroda. Kada se Isusov konflikt sa židovstvom onog vremena pogrešno tumači kao kršenje Starog Zavjeta, to je potrebno reducirati na ideju oslobađanja od pogleda na Toru kao robovsko vršenje rituala i izvanjskih obreda. U biti, Isusov govor na Gori ne dokida Mojsijev zakon, nego otkriva njegove skrivene mogućnosti i ističe temeljitije potrebe da se oni ostvare. To nas vodi ka najdubljem izvoru ljudskog djelovanja, do srca, gdje se pravi izbor između onoga što je čisto i onoga što je nečisto, mjesta gdje vjera, nada i ljubav nastavljaju cvjetati.

Poruka nade koja se nelazi u knjigama hebrejske Biblije i kršćanskog Starog Zavjeta je preuzeta i prenošena na različite načine i od židova i od Kršćana. Nakon stoljeća antagonizma, sada, ako želimo pravilno razumjeti Božju volju i Njegovu riječ, na to moramo gledati kao na zadatak da ova dva načina ponovnog čitanja biblijskih tekstova – kršćanski način i židovski način – unesemo u dijalog jednog s drugim. Usred sve sekularnijeg društva taj dijalog mora služiti jačanju naše zajedničke nade u Boga. Bez te nade društvo gubi svoju ljudskost.

Drinske Mučenice proglašene blaženim

2011-09-24T19:50:00.006+02:00

U Sarajevu je 24. septembra/rujna, svečanim misnim slavljem uzveličan čin proglašenja blaženim s. Jule Ivanišević, s. Berchmane Laidenix, s. Krizine Bojanc, s. Antonije Fabjan i s. Bernardete Banja, poznatije kao Drinske mučenice.

Svetu misu Olimpijskoj dvorani Zetra predvodio je papin izaslanik, kardinal Angelo Amato, pročelnik Kongregacije za kauze svetaca i blaženih, uz suslavlje kardinala Vinka Puljića, nadbiskupa vrhbosanskog, kardinala Josipa Bozanića, nadbiskupa zagrebačkog, te još tridesetak biskupa i oko 450 svećenika, među kojima je bio i vlč. Anto Baković, svjedok mučeničkog stradanja Drinskih mučenica u Goraždu 15. decembra/prosinca 1941. godine.
Misi je nazočilo i oko 700 časnih sestara različitih redova, a najviše ih je bilo iz reda sestara kčeri Božje ljubavi, kojem su pripadale i Drinske mučenice.

S obzirom da zbog specifičnosti slučaja ne postoje relikvije prvog stupnja (nakon masakra tijela Drinskih mučenica su bačena u Drinu i nikad nisu pronađena), oltaru su prineseni: uzorak vode iz rijeke Drine, koja je postala grobno mjesto tih pet sestara, kopije dokumenata ostalih iza sestara, uzorak pepela zgarišta samostana časnih sestara na Palama, gdje su sestre boravile i ciborij pronađen u ruševinama samostana.

Drinske Mučenice

2011-09-21T18:47:00.003+02:00

Sestre Kćeri Božje ljubavi 1911. godine otvorile su na Palama nedaleko od Sarajeva samostan Marijin dom. Prvotno zamišljen kao oaza za oporavak bolesnih i sestara nastavnica iz Zavoda sv. Josipa u Sarajevu, Marijin je dom postao poznat po dobrim djelima prema svim potrebnicima koji bi pokucali na vrata, posebno prema susjedima pravoslavcima, zbog čega je prozvan „gostinjcem siromaha“.

Ratna 1941. godina zatekla je u samostanu na Palama s. M. Julu Ivanišević (Hrvatica, r. 1893.), kao predstojnicu, te s. M. Berchmanu Leidenix (Austrijanka, r. 1865.), s. M. Krizinu Bojanc (Slovenka, r. 1885.), s. M. Antoniju Fabjan (Slovenka, r. 1907.) i s. M. Bernadetu Banja (Mađarica, r. 1912.). Sestre su svojim životom i radom djelotvorno svjedočile kršćansku ljubav u duhu svoje Družbe. Požrtvovno su njegovale bolesnike, velikodušno dijelile kruh djeci državnog Dječjeg doma ne razlikujući ih po vjeri i naciji te pomagale siromahe i prosjake koji su im dolazili s Romanije. Usprkos tomu četnici su 11. prosinca 1941. svih pet sestara nasilno odveli u pravcu Goražda a kuću opljačkali i zapalili. Njihov križni put po hladnoći i snijegu, a one bez odgovarajuće odjeće, uz preslušavanja i ispitivanja, prijetnje i vrijeđanja, vodio ih je prvo do Carevih Voda i Sjetline, gdje je 76-godišnja starica s. Berchmana, shrvana od puta i svih događanja, odvojena od ostalih sestara i zadržana. Sestre Jula, Krizina, Antonija i Bernadeta odvedene su dalje do Goražda.

Četiri dana i četiri noći trajalo je putovanje sestara od Pala do Goražda preko Romanije. U Goražde su stigle 15. prosinca 1941. popodne i smještene su u vojarnu na drugi kat. Iste večeri razulareni četnici su u pijanom stanju provalili sestrama u sobu i s nečistim namjerama nasrnuli na njih. U obrani svoga ljudskog dostojanstva i zavjetovane čistoće sestre su se otrgle iz ruku svojih napadača i jedna za drugom iskočile kroz prozor. Četnici su međutim jurnuli dolje pred vojarnu te već ozlijeđene sestre noževima usmrtili i bacili u rijeku Drinu, koja je nekoliko dana kasnije odnijela njihova tijela.

S. Berchmana ostala je desetak dana u Sjetlini i vidljivo se oporavljala. Zatim je, kako je rečeno, trebala poći u Goražde k ostalim sestrama, koje su već bile ubijene. Dva su je četnika odvezli saonama. Kočijaš je po povratku rekao da je dobro stigla sestrama, a jedan od njih oko vrata je imao njezinu krunicu. Zapisano je da je ubijena 23. prosinca 1941.

Preuzeto sa http://www.ktabkbih.net

Sedamdesetih godina komunističke obavještajne službe pratile i špijunirale Josepha Ratzingera

2011-09-16T09:47:00.005+02:00

Njemačka rtv postaja MDR izvjestila je o dokazima koji upućuju da je sovjetska obavještajna služba KGB, preko istočnonjemačkog biroa ''Stasi'', još od 1974. godine aktivno pratila i špijunirala Josepha Ratzingera, u kome su prepoznali osobu koja bi u Katoličkoj crkvi mogla doći do neke od ključnih uloga, te tako postati potencijalna prijetnja za komunistički blok.
Ratzinger je tada bio jedan od najrenomiranijih teologa, profesor na sveučilištima u Rogensburgu i Tübingenu, a 1977. godine je izabran za nadbiskupa Munchena. Nije poznato da li je s tim aktivnostima nastavljeno i nakon njegovog preseljenja u Vatikan, gdje je 1981. godine preuzeo službu pročelnika Kongregacije za nauk vjere.

V

Odlučujući pregovori između Svete Stolice i Bratstva sv. Pija X - moguć veliki korak naprijed ka punom jedinstvu

2011-09-15T18:37:00.012+02:00

U srijedu 14. septembra/rujna u Rimu su se susreli pročelnik Kongregacije za nauk vjere, kardinal William Joseph Levada i generalni superior Bratstva sv. Pija X, biskup Bernard Fellay, pri čemu je kardinal Levada biskupu Fellayu uručio doktrinarnu preambulu koje bi vodstvo Bratstva trebalo razmotriti, i ukoliko je prihvate i potpišu, to će se shvatiti kao pristupanje potpunom jedinstvu sa Katoličkom crkvom.
Papa Benedikt XVI je spreman Bratstvu sv. Pija X ponuduti osobnu prelaturu, ekstra-teritorijalnog karaktera, kakvu ima Opus Dei, na čijem će čelu biti biskup-prelat neovisan od teritorijalnih dijaceza i podložan jedino papi.

Bratstvo sv. Pija X (SSPX) je osnovao francuski nadbiskup Marcel Lefebvre 1970. godine, kao zajednicu svećenika i vjernika koji nisu u suglasnosti sa svim tačkama II vatikanskog koncila i ne priznaju liturgijsku reformu, te ostaju vijerni predkoncilskim doktrinarnim postavkama uključujući i misu po tridentinskom obredu. Ipak u potpunom jedinstvu s crkvom su bili sve do 30.06.1988. godine, kada je nadbiskup Lefebvre, uz asistenciju brazilskog biskupa Antonia de Castro Mayera, za biskupe posvetio četvoricu svećenika: Bernarda Fellaya, Bernarda Tissier de Malleraisa, Richarda Williamsona i Alfonsa de Galarretu. Spomenuto biskupsko ređenje održano je bez papina odobrenja i samim tim bilo je crkvenopravno nezakonito, a sudionici (zareditelji i ređenici) su automatski ekskomunicirani iz Katoličke crkve. Akt o ekskomunikaciji pripremio je tadašnji pročelnik Kongregacije za nauk vjere, kardinal Joseph Ratzinger, a potpisao papa Ivan Pavao II.
Marcel Lefebvre je preminuo 1991. godine, a zajednicu su nastavili da vode biskupi koje on nezakonito zaredio. Za novog su poglavara izabrali jednog od njih, mons. Bernarda Fellaya. Više od deset godina zajednica nije imala gotovo nikakve oficijelne kontakte sa Vatikanom, jedino je vezu s njima održavao kardinal Dario Castrillon Hoyos, koji je bio prijatelj nadbiskupa Lefebvrea i do posljednjeg momenta ga nastojao urazumiti. Međutim, prije desetak godina ponovno je došlo do obostrane želje za jedinstvom. Papa Ivan Pavao II je za pregovore zadužio upravo kardinala Hoyosa i malo pomalo došlo je do savladavanja brojnih prepreka.
Već 2005. godine, svega nekoliko mjeseci nakon izbora za papu Ratzinger (Benedikt XVI) prima u audijenciju superiora Bratstva, biskupa Bernarda Fellaya. Obje strane su razgovor označile kao izuzetno konstruktivnim i ohrabrujućim. 21.01.2009. godine papa Benedikt XVI poništava ekskomunikaciju četvorice biskupa, čime im je formalno otvorio vrata povratka u Katoličku crkvu. Tek tada moglo se uči u konstruktivniji dijalog i zvanične pregovore. Ipak postoji uvjet koji papa postavlja, a to je da SSPX prizna osnovne odredbe II vatikanskog koncila, te da SSPX iz javnog djelovanja povuće kontroverznog biskupa Richarda Williamsona, koji je prije tri godine svojim besmislenim izjavama o broju Židova stradalih u nacističkim koncentracijskim logorima, stvorio negativnu sliku u javnosti o SSPX-u, te nanio veliku štetu dijalogu između dvije strane.

Bratstvo sv. Pija X prisutno je u tridesetak zemalja, broji preko 500 svećenika koji pastoralno vode blizu pola miliona vjernika.

V

11. 09. - deset godina kasnije

2011-09-11T18:21:00.008+02:00

Prošlo je deset godina od monstrouznog terorističkog napada na Sjedinjene Američke Države koje je počinila radikalna muslimanska militantna organizacija Al Kaida. Tog dana (utorak 11.09.2001. godine), teroristi su oteli četiri civilna aviona s namjerom samoubilačkog napada na prethodno označene strateške ciljeve. Dva su udarila u nebodere Svjetskog trgovinskog centra u New Yorku, jedan u Pentagon, a treći se srušio nedaleko od Pittsburga u Pennsylvaniji nakon što su putnici pružili otpor i pokušali savladati napadače. U tim napadima poginulo je 2753 ljudi.

Danas se narod SAD-a, ali i ljudi širom svijeta prisjećaju tog stravičnog čina i svih nevinih žrtava, te boli koje njihove obitelji i prijatelji i dan danas osjećaju. U New Yorku je dan sjećanja obilježen prigodnim programom kojem su prisustvovali i američki predsjednik Barack Obama, te bivši predsjednik George W. Bush. Članovi obitelji okupljeni na mjestu napada, tzv. ''nultoj tački'', naizmjenice su čitali imena svojih najmilijih koji su smrtno stradali u ovoj tragediji. Posebno je dirljiv momenat bio za vrijeme obraćanja javnosti bivšeg američkog predsjednika Busha, koji je umjesto pripremljenog govora pročitao pismo Abrahama Linkolna upućenoj ženi kojoj su petorica sinova poginula u američkom građanskom ratu.
U ime katoličke crkve javnosti se obratio nadbiskup New Yorka Timothy Dolan, a bio je prisutan i kardinal Edward Egan koji je u napadu izgubio bliske članove obitelji.
Povodom obljetnice atentata oglasio se i papa Benedikt XVI poručujući ''Niti jedna okolnost ne može opravdati terorističke čine, ne može se ubijati u Božje ime''.

Ovaj datum stoji i kao opomena da terorističke organizacije različitih vrsta i planova postoje i danas i da borba s njima nikad ne smije stati dok god se ne iskorjene. Svijet mora stalno biti na oprezu, da se ovakvo zlo više nikad ne ponovi.

U Sofiji održan XII međunarodni kongres vizantijskih studija

2011-08-28T08:42:00.004+02:00

22. avgusta/kolovoza u Sofiji je svećano otvoren XII međunarodni kongres vizantijskih studija. Ova veoma značajna kulturno-vjerska manifestacija održava se svakih 5 godina u različitim zemljama koje njeguju duh vizantijske tradicije. Učestvovalo je oko 1200 učesnika iz 46 zemalja.
Na svećanom otvaranju kongresa bili su prisutni i bugarski predsjednik Georgi Parvanov, te patrijarh Bugarske pravoslavne crkve Maxim.

V

.

U spoznaji istine

2011-08-27T19:00:00.003+02:00

Samo je jedan Bog
Osim Njega drugih bogova nema

Bog je trojstven
To je jedina vjera i drugih vjera nema

Samo je jedan Krist
Mimo Njega spasenja nema

Krist je put
Mimo tog puta drugih puteva nema

Krist je istina
Mimo te istine drugih istina nema

Krist je život
Bez njega vječna smrt nam se sprema

Krist je ljubav
Njegova žrtva je milost bez koje postojati smisla nema

Samo je jedna Riječ Božja
Drugih istinitih navještaja nema

Neka je vječna hvala i slava Bogu - Ocu i Sinu i Duhu Svetome

(Vladimir Fučec)

Papin osvrt na Svjetski dan katoličke mladeži u Madridu

2011-08-25T16:32:00.009+02:00

Bio je to nezaboravan događaj – tim je riječima papa Benedikt XVI. opisao Svjetski dan mladeži održan u Madridu, na općoj audijenciji 24. kolovoza, u Apostolskoj palači u Castel Gandolfu, koju je posvetio tom važnom crkvenom događaju. Na kraju je Papa najavio i teme sljedećih svjetskih dana mladeži. Onaj sljedeće godine, koji će se proslaviti u biskupijama, imat će za geslo rečenicu iz Poslanice Filipljanima: „Radujte se uvijek u Gospodinu!“ (Fil 4,4); dok će geslo Svjetskoga dana mladeži 2013. godine u Rio de Janeiru biti Isusov nalog: „Idite i učinite učenicima sve narode!“ (usp. Mt 28,19) – rekao je Sveti Otac te povjerio u molitve svih pripravu tih vrlo važnih događaja.

Govoreći u katehezi o zbivanjima u Madridu, Papa je napomenuo da je to bilo tako snažno iskustvo da se ne može opisati u malo riječi. Oko dva milijuna mladih sa svih kontinenata radosno su proživjeli to izvanredno iskustvo bratstva, susreta s Gospodinom, sudjelovanja i rasta u vjeri – rekao je Sveti Otac te izrazio hvalu Bogu za taj dragocjeni dar koji daje nadu za budućnost Crkve, odnosno za mlade s čvrstom i iskrenom željom da svoj život ukorijene u Kristu, ostanu čvrsti u vjeri, i idu naprijed zajedno s Crkvom.

Potom je dao pregled pojedinačnih trenutaka toga velikog skupa: od – kako je rekao - nezadrživoga zanosa mladih, žednih dublje istine, koji su se prve večeri okupili na Trgu Cibeles, preko mladih redovnica i mladih sveučilišnih profesora s kojima se susreo u samostanu El Escorial. Susret ga se s redovnicama dojmio zbog njihove vjere pune hrabrosti za budućnost, dok je profesore potaknuo da budu učitelji ne samo riječima nego i vlastitim životom. Još više od onih koji su već donijeli neku odluku, papa Benedikt XVI. se prisjetio mladih koji su u Madridu osjetili nešto u srcu. Među nazočnima bilo je više onih koji su upravo na prethodnim Svjetskim danima mladeži osjetili Gospodinov poziv; siguran sam da je i u Madridu Gospodin pokucao na vrata srca brojnih mladih, kako bi ga velikodušno slijedili u svećeničkoj službi ili u redovničkom životu – napomenuo je Papa.

Prigodom posjeta Centru za djecu s tjelesnim ili mentalnim oštećenjima, Sveti je Otac – kako je rekao – vidio veliko poštovanje i ljubav koji se osjećaju prema svakoj osobi, a spomenuvši se subotnjega molitvenog bdijenja, Papa je primijetio da je unatoč nevremenu, mnoštvo radosne mladeži, nimalo zastrašeno kišom i vjetrom, ostalo u tihom klanjaju Kristu nazočnom u Euharistiji, kako bi ga slavilo, zahvalilo Mu i tražilo pomoć i svjetlo. I na kraju, u nedjelju, mladi su izrazili svoje bogatstvo i svoju radost slavljenja Gospodina u Riječi i u Euharistiji, kako bi sve više ojačali svoju vjeru i kršćanski život.

Susret je u Madridu za Španjolsku, a još više za cijeli svijet, bio divno očitovanje vjere – primijetio je Papa. Za mnoštvo mladih iz svih dijelova svijeta, to je bila posebna prigoda za razmišljanje, razgovor, razmjenu pozitivnih iskustava, i posebice, za zajedničku molitvu i obnovu zalaganja u temeljenju vlastita života na Kristu, vjernom Prijatelju. Uvjeren sam da se svojim domovima vraćaju s čvrstom odlukom da će biti kvasac, noseći nadu koja se rađa iz vjere – rekao je Sveti Otac. Napomenuvši potom da ih nastavlja pratiti svojom molitvom da ostanu vjerni preuzetim obvezama, sve je plodove Svjetskoga dana mladeži povjerio majčinskom Marijinom zagovoru.

(kta)

.

Dođi Tvorče Duše

2011-08-21T17:08:00.012+02:00

Zasigurno najpoznatija molitva Duhu Svetom je Dođi Tvorče Duše (Veni Creator Spiritus). Napisao ju je benediktinac Rabanus Maurus, biskup Meinza (Njemačka) u IX stoljeću. Poznata je njena koralna izvedba koja se u Katoličkoj crkvi obično izvodi u vremenu Duhova, prilikom ređenja svećenika, podjele sakramente krizme, prilikom ulaska kardinala izburnika u konklavu gdje biraju novog papu...
Osim u Katoličkoj crkvi, molitva i popratni gregorijanski napjev prisutni su i u Anglikanskoj, te Starokatoličkoj crkvi.

Tekst molitve na latinskom jeziku:

Veni, creator Spiritus, mentes tuorum visita,
Imple superna gratia, quae tu creasti pectora.
Qui diceris Paraclitus, altissimi donum Dei,
Fons vivus, ignis, caritas et spiritalis unctio.

Tu septiformis munere, digitus paternae dexterae
Tu rite promissum Patris sermone ditans guttura.
Accende lumen sensibus, infunde amorem cordibus,
Infirma nostri corporis, virtute firmans perpeti.

Hostem repellas longius pacemque dones protinus;
Ductore sic te praevio vitemus omne noxium.
Per te sciamus da Patrem noscamus atque Filium,
Te utriusque Spiritum credamus omni tempore.

Deo Patri sit gloria, et Filio qui a mortuis
Surrexit, ac Paraclito, in saeculorum saecula.
Amen.

Tekst molitve na hrvatskom jeziku:

O dođi, Tvorče, Duše, pohodi duše vjernika,
Poteci višnjom milosti, u grudi štono stvori ih.
Ti nazivaš se Tješitelj, blagodat Boga svevišnjeg,
Studenac živi, ljubav, plam i pomazanje duhovno.

Darova sedam razdaješ, ti prste desne Očeve,
Od vječnog Oca obećan, ti puniš usta besjedom.
Zapali svjetlo u srcu, zadahni dušu ljubavlju,
U nemoćima tjelesnim potkrepljuj nas bez prestanka.

Dušmana od nas otjeraj i postojani mir nam daj,
Ispred nas idi, vodi nas, da svakog zla se klonimo.
Daj Oca da upoznamo i Krista, Sina njegova,
I u Te, Duha Njihova, da vjerujemo sveudilj.

Sva slava Ocu vječnomu i uskrslomu Sinu Mu,
Sa Tješiteljem Presvetim, nek bude sad i uvijeke.
Amen!

V

.

Molitva Duhu Svetomu

2011-08-21T16:48:00.003+02:00

Dahni u mene, Duše Sveti, da moje misli budu svete!
Pokreni me Duše Sveti, da moj posao bude posvećen!
Privuci moje srce, da zavolim samo ono što je sveto!
Zaštiti me, Duše Sveti, da uvijek mogu bit svet!

(Sv. Augustin)

Tridentinska misa uskoro i u Osijeku

2011-08-09T21:40:00.005+02:00

Pozivajući se na blog http://tomablizanac.blogspot.com/ saznajemo da će se od 01.09.2011. u zgradi rezidencije Družbe Isusove u Osijeku redovito nedeljom služiti misa po tridentinskom obredu. Tako će Osijek postati treći hrvatski grad u kojem će se redovito služiti misa po starom obredu.
Nadajmo se da će i skupine interesanata za očuvanje tradicije u Sarajevu i Mostaru uspjeti u svojim nakanama da tridentinska misa ponovo dođe i u BiH.

V

.

Ovisnici o negativnom

2011-08-08T17:03:00.010+02:00

Šta se to dešava sa našim životima?

Otvorimo oči i osvrnimo se oko sebe, zar ne vidimo sve primjetniju sjenu ''negativnog'' koja se nadvija nad naše ulice, domove i duše, nešto na šta ne bi smjeli ostati ravnodušni i nešto što ne bi smjeli prihvatiti kao sasvim pripadajući dio ljudske realnosti. Čovjek postaje sve destruktivniji i prema drugima i prema sebi.
Ako se osvrnemo oko sebe, ali i ako zavirimo u same sebe, osjetit ćemo koliko nemir i neizvjesnost osvaja srca. Svijetom doista vlada neshvatljiv i zastrašujući bijes, ali mi kao da smo se s time uistinu pomirili i prihvatili to kao skoro pa normalnu činjenicu.
Kada obratimo pozornost na medije poput televizije, radija, tiska, interneta... ne možemo, a da ne primjetimo jednu zabrnjavajuću činjenicu, a to je ta, da je većina onog što nude direktno ili indirektno negativnog sadržaja. Ubojstva, nesreće, bolest, nasilje, rat, terorizam... Umjesto objektivnog izvještavanja imamo populariziranje zla. Čak su i crtani filmovi za djecu sve nasilniji i nastraniji. Potpomognuto time, a udruženo s općom socijalnom i ekonomskom situacijom, oko nas kao da počinje da vlada ''opće crnilo''. Najbombastičnije vijesti, najjače boldirani naslovi, najčešće prepričavane priče... sve je puno negativnog sadržaja. One dobre vijesti postaju sve kratkotrajnije, dok odjeci svega lošeg traju sve do pojave jednako jake, ali ponovno loše vijesti.

Da li bi bilo preoštro ustvrditi da smo postali ovisnici o negativnom?

Da nije negativnosti koje ''drugi ljudi'' čine, sve češće se čini, da ne bi imali o čemu ni pričati, niti bi imali o čemu slušati. Naše konverzacije bi bez toga postale prazne i neinteresantne. Sa nekim ljudima s kojima se često družimo uopće ne bi imali teme za razgovor. Da li to postaje globalan problem ? Razmislimo malo, koliko traje naš razgovor s nekim prijateljem i koliki je u njemu procenat prepričavanja negativnih događaja ili pak ogovaranja i prigovaranja na nekoga. Prema nekim istraživanjima čak 70% razgovora se potroši u to. Nije li to pomalo zastrašujuće? Po ovome ispada da bi bez negativnosti koje se dešavaju oko nas, naši životi bili potpuno nezanimljivi. O čemu bi razmišljali, da li bi uopće imali o čemu razgovarati sa nekim, a da ne pričamo o tome?
Možda će netko smatrati da je ovo previše kritičan osvrt ili pretjerivanje, ali promislimo samo: koliko puta smo govorili o nekome, a da se pri tom nismo jadali na njegovo ponašanje ili da nismo spominjali nečiju nesreću ili da nismo žalili nekoga, ili pak stvarali negativne pretpostavke... Također, koliko često smo govorili o sebi, a da se nismo žalili na nerazumjevanje od strane drugih, neimaštinu, probleme raznih vrsta koji nas pogađaju? Koliko često smo, opravdano ili neopravdano, kritični prema sebi, drugome ili pak društvu oko sebe? Koliko često smo uključeni u veće ili manje svađe ili sukobe? Koliko često smo i sami negativni?
Ako bi bolje razmislili zaprepastili bi se koliko našeg života prođe u sve ovo.
Gdje je nestalo veselje, nada, želja za boljim sutra?
Mnogi od nas se prepuštaju ovome ni ne pokušavajući promjeniti nešto u svome životu, vjerovatno vođeni mišlju da čak i da promijene sebe svijet ostaje isti, međutim iako jedna zvijezda na nebu neće osvijetliti cijeli svijet, ipak će unijeti bar tračak svjetlosti u tamu, a ako joj se pridruže i druge... Što je više takvih zvijezda i svijet će biti svjetliji
Trebamo li se nekada zamisliti, hoćemo li doista dopustiti da mračna sjena nadvlada nad našim životima i ubije radost u nama ili ćemo pokušati naći tračak svjetlosti za kojim ćemo krenuti?
Izbor je na nama.

(Vladimir Fučec)

Kriste, tvoj lik nek svijetli u meni...

2011-07-31T08:18:00.007+02:00

Kriste, tvoj lik nek’ svijetli u meni,

Ne daj da tmine mi moje govore.

Kriste, tvoj lik nek’ svijetli u meni,

Svojom ljubavlju zaštiti me.

(Iz Taize pjesmarice)

Gospodine Isuse, Bože moj i kralju duše moje, daj da uvijek ostanem vijeran Tebi i zapovjedima tvojim. Ne daj mi da odlutam s puta tvoga i uronem u tamu u koju me ovaj svijet zove. Zaštiti me svjetlošću svetog križa svoga, neka mi bude zvijezda vodilja i radost jer u spasenje me vodi. Ti koji si rođen, trpio, umro i uskrsnuo, sve za nas grešnike, koje si udostojio pozvati nas na spasenje uprkos slabostima našim, daj nam snage da izdržimo na putu koji do Tebe vodi, te da i mi budemo djelić tvoga svjetla svima onima koji lutaju po tami. Kriste tvoj lik nek svjetli u meni i bude jači od svake tame kojom sotona me mami. Kriste Gospodine moj i sve moje, svojom ljubavlju zaštiti me. Ojačaj me Bože, da budem tvoj, da te hvalim i slavim cijelim životom svojim sada i u vijeke vjekova. Amen

Kristovo lice

2011-07-29T16:51:00.005+02:00

Monah Epifan je jednoga dana na Siciliji otkrio Božji dar: umio je slikati prekrasne ikone. Htio je načiniti najljepšu sliku, Kristov portret. Ali gdje pronaći model prikladan da izrazi patnju i radost, smrt i uskrsnuće, ljudskost i božanstvo? Epifan nije imao mira: konačno je krenuo na put. Prošao je Europu zagledajući pomno u svako lice. Ništa.
Nigdje nije našao lica prema kojemu bi naslikao Krista.
Jedne je večeri zaspao moleći psalam: »Lice tvoje, Gospodine, ja tražim, ne skrivaj lica svoga od mene.« Usnuo je san. Anđeo ga je vodio ljudima pokazujući mu na njihovim licima upravo onu osobinu koja je sličila Kristovoj: radost mlade zaručnice, nevinost djeteta, snagu seljaka, trpljenje bolesnika, strah osuđenika, dobrotu majke, zgranutost siročeta, strogost suca, veselje zabavljača, milosrđe ispovjednika, izmučeno lice gubavca. Epifan se vratio u samostan i počeo raditi. Nakon godinu dana Kristova je ikona bila gotova. Pokazao ju je opatu i braći koji su se zapanjeni bacili na koljena. Kristovo je lice bilo prekrasno, ganutijivo, potreslo bi čovjeka u dubini duše i postavljalo pitanja.
Nemoj tražiti Krista u jednom čovjeku, nego u svakom čovjeku traži nešto od Kristova lica.

(Bruno Ferrero)

.

Naučio sam...

2011-07-26T20:28:00.006+02:00

Naučio sam... da trebamo biti zahvalni što nam Bog ne daje uvijek ono što tražimo

Naučio sam... da uvijek možeš za nekoga moliti, kad nema snage da si može pomoći na drugi način.

Naučio sam... da ti je, bez obzira koliko ozbiljnosti život zahtijeva od tebe, uvijek potreban prijatelj s kojim se možeš g..pirati.

Naučio sam... da je biti ljubazan važnije nego biti u pravu.

Naučio sam... da ljubav, a ne vrijeme, liječi sve rane.

Naučio sam... da svatko koga sretneš, zaslužuje da ga pozdraviš s osmjehom.

Naučio sam... da dobre prilike nikada nisu izgubljene; netko će se uvijek poslužiti onima koje ti propustiš.

Naučio sam... kada se naučiš živjeti u luci gorčine, sreća će se uvijek sidriti negdje drugdje.

Naučio sam... da treba dijeliti riječi koje su nježne i mekane, jer češ ih sutra možda morati pojesti.

Naučio sam... da je osmjeh jedan jeftin način da popraviš svoj izgled.

Naučio sam... da ne mogu odabrati kako se osjećam, ali da mogu odabrati što ću napraviti u vezi toga.

Naučio sam... da svi žele živjeti na planini, ali da se sva sreća i rast događaju dok se uspinješ.

Naučio sam... da je dobro davati savjet samo u dva slučaja: kada ga netko traži ili kada je pitanje života i smrti.

Naučio sam... kada planiraš osvetiti se nekome, time samo dozvoljavaš sebi da te ta osoba nastavi vrijeđati.

Naučio sam... što imam manje vremena, više stvari mogu napraviti.

(Andy Rooney)

.

Svakidašnje jadikovke

2011-07-26T20:11:00.003+02:00

Bio neki siromašan i jednostavan čovjek. Uvečer, nakon zamornog rada, vraćao se kući slomljen i neraspoložen. Zavidno je promatrao ljude koji su se vozikali u automobilima ili sjedili u baru pijući pivo. „Njima je dobro“, gunđao je čovjek u tramvaju stisnut bez daha. „Oni ne znaju što znači trpjeti. Kad bi imali moj križ da ga moraju nositi!“
Bog je s mnogo razumijevanja i strpljenja slušao svakodnevne jadikovke siromašnog čovjeka.
I jedne večeri dočeka ga pri povratku kući.
-O to si ti, Gospodine! - reče čovjek iznenađen. – Nemoj me prekoravati. I sam znaš kako je težak križ koji si mi navalio na leđa.

Gospodin se blago nasmiješi:
- Dođi sa mnom. Dat ću ti mogućnost da izabereš drugi križ.

Čovjek se nenadano nađe u velikoj plavoj špilji. Arhitektura je odavala božanski izgled. Unutra je bilo naslagano mnogo križeva: malenih, velikih, obloženih biserjem, glatkih, hrapavih, teških, lakih…
- To su križevi koje ljudi nose. Odaberi slobodno koji želiš.
Čovjek radosno skine svoj križ i počne prebirati križeve.

Najprije je iskušao lagani križ, ali je bio poveći, neudoban za nošenje. Uze križ koji nosi biskup, ali je bio neobično opterećen odgovornošću i žrtvom. Pokuša staviti glatki križ, ali osjeti da ga silno žulja. Opazi i srebrni križ, ali osjeti samoću i napuštenost kad ga stavi na sebe. I tako ih iskuša sve, ali na svaki je imao prigovor.
Napokon, u zapećku pronađe jedan križ, prilično istrošen od duge uporabe. Učini mu se kao stvoren za njega. Stavi ga na leđa i klikne:
- Uzimam baš ovaj križ. Dobro mi pristaje!
A Gospodin mu uputi blagi pogled i toga časa čovjek prepozna križ: bio je to njegov vlastiti križ, koji je bio odložio ulazeći u špilju i koji je nosio čitava života.

(fra Ljudevit Anton Maračić)

Preminuo episkop Slavomir Miklovš - umirovljeni vladika križevačke grkokatoličke eparhije

2011-07-24T16:05:00.007+02:00

U četvrtak 21. jula/srpnja u Novom Sadu je preminuo Slavomir Miklovš, umirovljeni episkop križevačke eparhije, pod čiju jurisdikciju spadaju i grkokatolici iz BiH.
Rođen je u Đurđevu (Srbija) 16. maja/svibnja 1934. godine u obitelji rusinske nacionalnosti. Teologiju je Završio u Zagrebu, a za svećenika rukopoložen 1964. godine. Pet godina kasnije imenovan je kancelarom Križevačke eparhije, a preuzima i službu duhovnika, te zatim rektora grkokatoličkog bogoslovnog sjemeništa. Za križevačkog episkopa hirotonisan je 25.03.1983. godine, a tu službu obavljao je punih 26 godina, tačnije do umirovljenja 2009. godine.
Sahranjen je u subotu 23. jula/srpnja u sabornoj crkvi (katedrali) u Ruskom Krsturu. Liturgiju je služio njegov nasljednik, episkop križevački Nikola Kekić, a sasluživao je mjesni vladika Đura Džudžar.

Križevačka grkokatolička eparhija ustanovljena je 1777. godine, u sadašnjem teritorijalnom pogledu obuhvaća područja Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine, a sjedište joj je u Križevcima (Hrvatska).

Počivao u miru Božijem

V

Prvi susret

2011-07-22T13:13:00.003+02:00

Otac koji prvi puta susreće kćerkicu koja u trenutku susreta ima 3 tjedna
(srpanj 2011)

"Evo: sinovi su Jahvin dar, plod utrobe njegova je nagrada. Blago čovjeku koji kuću svoju napuni njima." (PS 127, 3 i 5)

Predivna fotografija koja je ujedno i podsjetnik na to da se samo u Sjedinjenim Američkim Državama svakoga dana približno 3600 djece oduzme mogućnost ovog prvog susreta zbog svjesno odabranog pobačaja. To je kao da se 11. rujna (napad na tornjeve Svjetskog trgovinskog centra gdje je broj žrtava iznosio otprilike isti broj) dešava svaki dan iznova i iznova.

U Dubrovniku služena misa po dominikanskom obredu

2011-07-22T11:35:00.004+02:00

U nedelju 17.07.2011., je u Dubrovniku, prvi put nakon 40 godina održana misa po dominikanskom obredu, jednom od varijanti starog rimskog obreda kojim su se dominikanci redovito služili još od 13. stoljeća, sve do uvođenja u redovitu praksu novog misala pape Pavla VI nakon II vatikanskog koncila.
Misa je služena u crkvi sv. Nikole na Cantafigu, a služio ju je župnik iz Gruža o. Mihael Mario Tolj, OP.

Misa će biti održana i naredne dvije nedelje, što bi mogla biti naznaka da će, nakon Zagreba, gdje se u crkvi sv. Martina redovito svake nedelje služi misa po tridentinskom obredu i Dubrovnik dobiti mjesto gdje će se misa po starom obredu slaviti redovito.

Katolička crkva u Kini na prekretnici

2011-07-22T10:11:00.005+02:00

Zadnjih pola stoljeća kineski katolici proživljavaju jako teška vremena. Dolaskom na vlast Mao Tse-tunga 1949. godine, komunistička partija je nastojala sve religijske zajednice staviti pod svoju apsolutnu kontrolu. S katoličkom crkvom je išlo najteže, s ozirom na njenu vijernost ''čovjeku izvan Kine'', to jest papi. kako je to i svojstveno apsolutističkim režimima, počelo je sistematsko proganjanje vjernika, svećenika, a naročito biskupa. Dio biskupa se odlučilo pokoriti novom poretku i 1956. godine osnovalo ''Kinesku patriotsku katoličku asocijaciju'', koju je država priznala pod uslovom da prekine kontakte s Vatikanom i umjesto pape odluci o imenovanju novih biskupa i socijalnoj politici crkve prepusti Komunističkoj partiji. Oni biskupi, svećenici i vjernici koji su odbili pristupiti toj ''asocijaciji'' suočili su se sa strahovitim represijama. Od ovoga su bili izuzeti samo Hong Kong i Makau, koji su ostali pod britanskom i portugalskom dominacijom, te Tajvan koji je proglasio neovisnost, a koju je priznao i Vatikan, što je Komunističkoj partiji Kine dalo dodatno pokriće za progon katolika u Kini. Počelo je sistematsko zastrašivanje vjernika i maltretiranje na različite načine, a biskupi i svećenici koji su odlučili ostati vijerni papi, bili su zatvarani. Mnogi od njih su hrabro podnijeli mučeništvo i po cijeni višegodišnje robije u najzloglasnijim kineskim zatvorima. Poznat je slučaj Isusovca o. Bede Chang Cheng-mina koji je mjesecima mučen prije nego što je pod ''nerazjašnjenim'' okolnostima umro u ćeliji. Nadbiskup Shangaia, kardinal Gong Pin-mei proveo je 30 godina u zatvoru, nakon čega je usljed višegodišnjih pritisaka raznih međunarodnih organizacija pušten iz zatvora, ali i prognan iz Kine.
Ovakvom situacijom u Kini se katolička crkva faktički razdijelila na dva dijela: zajednicu vjernu Komunističkoj partiji, tzv ''Kinesku patriotsku crkvu'' i zajednicu koja je ostala u jedinstvu s papom, tzv. ''Podzemnu (underground) crkvu. Dok je podzemna crkva zvanično proglašena ilegalnom i postala podložna progonima, patriotska crkva je mogla javno djelovati, mada su i njeni članovi s vremena na vrijeme doživljavali neugodnosti od strane Komunističke partije, uglavnom da se pokaže manifestacija sile. Uprkos takvoj situaciji, ponekad bi i neki od ''patriotskih'' biskupa tajno uspostavljali kontakte s Vatikanom i tražili od pape blagoslov. Taj trend s godinama se počeo povečavati, tako da je zadnjih desetak godina veći broj biskupa odlučio zatražiti od pape odobrenje njihovog biskupskog posvećenja, time je došlo i do zbližavanja ove dvije katoličke zajednice.
Papa Benedikt XVI uputio je 2007. godine apostolsko pismo svim kineskim katolicima, koje je naišlo na veoma pozitivne reakcije i u ''podzemnoj'', ali i u ''patriotskoj'' crkvi. Kineske vlasti, međutim nisu blagonaklono gledali na ovakva dešavanja, tako da su na sve načine pokušavali pokvariti odnose, prvenstveno namećući kandidate koji su Vatikanu neprihvatljivi. Do novog zahlađenja odnosa Kine i Vatikana došlo je i nakon nekoliko nedavnih ređenja novih biskupa bez saglasnosti Vatikana. Međutim, evidentno je da se situacija i među samim katolicima promijenila, tako da ti biskupi sve češće nailaze na otpor vjernika, svećenika, te kolega ''legalnih'' biskupa, a takvo nešto desilo se i prilikom nezakonitog ređenja, od komunističke partije određenog kandidata, Josepha Huanga Bing-zhanga za biskupa Shantoua. Većinu biskupa koji su trebali učestvovati u ceremoniji njegovog biskupskog posvećenja kineska policija je morala uhapsiti i prisiliti na taj čin, dok je nadbiskup Paul Pei Jun-min, koji je trebao biti glavni zareditelj odbio po svaku cijenu sudjelovati. Od uhićenja ga je sačuvala velika skupina svećenika i vjernika koja se okupila u katedrali i danima dežurala da ga ne odvedu.

V

Jedna svetica našega vremena

2011-07-15T15:50:00.000+02:00

Sv. Gianna Beretta Molla
1922. - 1962.
Proglašena blaženom: 24. travnja 1994.
Proglašena svetom: 16. svibnja 2004.
Spomendan na dan: 28. travnja
Zaštitnica: majki, nerođene djece, prerano rođene djece i liječnika
Prva liječnica koja je proglašena svetom

Rođena 4. listopada 1922. godine u Magenti u Italiji, bila je deseto od trinaestero djece. Odrasla je u Lombardiji, a završila medicinski fakultet u Milanu. 1949. otvorila je oridinaciju u gradiću Mesero gdje je specijalizirala pedijatriju i radila sa majkama, bebama i starijim ljudima. 1954. stupila je u brak s inženjerom po imenu Pietro Molla s kojim je dobila troje djece. Tijekom četvrte trudnoće 1961. nakon samo dva mjeseca otkrili su joj fibrom (dobroćudni tumor) na maternici te ponudili tri mogućnosti: izazivanje pobačaja, potpunu historektomiju ili samo uklanjanje fibroma. Gianna se odlučila za uklanjanje fibroma želeći sačuvati život svoga djeteta, prateći to riječima "Ako morate birati između moga i djetetova života, ne oklijevajte, izaberite dijete, inzistiram. Spasite ga!"

Nakon zahvata imala je komplikacije tijekom cijele trudnoće no na Veliki Petak, 21. travnja 1962. putem carskog reza na svijet je donijela zdravu djevojčicu kojoj su dali ime Gianna Emanuela. Liječnici su se borili za život njene majke no ona je sedam dana nakon poroda u neizrecivoj boli preminula u bolnici u Monzi.

Njen pogreb bio je prigoda duboke boli, vjere i molitve. Pokopana je na groblju u mjestu Mesero. U nedjeljnom Angelusu od 23. rujna 1973. godine, opisao je papa Pavao VI. njen akt kao "svjesno posvemašnje predanje" ("Meditata immolazione").

Brzo se proširio glas o njenoj žrtvi iz ljubavi prema nerođenom djetetu i svetosti. Mnogi su hodočastili na njen grob, a i brojna su svjedočanstva drugih žena koje su u teškim trenucima poroda ili trudnoće zazivale Giannu da ih zagovara, i teškoće su čudesno prošle. Stoga je pokrenut postupak njene kanonizacije. Proglašena je blaženom 24. travnja 1994. god., tijekom Međunarodne godine obitelji. Papa Ivan Pavao II. je 16. svibnja 2004. godine proglašava svetom, uz prisustvo njenog tada 92-godišnjeg supruga i kćerke Gianne Emanuele.

Potvrđeno je i čudo koje se dogodilo na Giannin zagovor. 2003. Elizabeti Comparini u 16. tjednu trudnoće pukla je placenta čime je izgubila svu amniotičku tečnost koja je neophodna za održavanje normalne trudnoće. Liječnici su joj objasnili da se mora pripremiti na najgore, međutim Elizabeta se obratila Gianni u molitvi i uspjela je roditi potpuno zdravo dijete bez imalo amniotičke tečnosti u placenti.

Papa Ivan Pavao II Giannu je opisao kao "jednostavnog, ali više nego ikada značajnog glasnika Božje ljubavi".

Sveta Gianna Beretta Molla moli za nas da nam Krist, kojem si bila vijerna kako u životu tako i u smrti, udijeli snage i hrabrosti kao tebi!

Pokušaj ubojstva u Brajkovićima kod Travnika - teško ranjen svećenik fra Pero Oršolić

2011-06-26T21:23:00.005+02:00

Osoba čiji su inicijali T.M. u mjestu Brajkovići kod Travnika hicima iz pištolja ranila je tamošnjeg župnika fra Peru Oršolića.
Policija je brzo stigla na mjesto događaja i uhitila napadača, a fra Pero, koji je ranjen u stomak, prebačen je u bolnicu u Novoj Biloj, gdje je hitno podvrgnut hirurškom zahvatu.

Razlog za pokušaj ubojstva bio je taj što toj osobi župnik fra Pero nije dopustio da postavi šator u župno dvorište.

V

.

Molitva žabe

2011-06-25T23:44:00.004+02:00

Kad je brat Bruno jedne noći molio, ometalo ga je kreketanje žabe. Svi njegovi napori da se ne obazire na taj zvuk bili su uzaludni, tako da se na kraju sa svog prozora nagnuo i viknuo: ''Tišina! Ja molim.''.
Budući da je brat Bruno bio svet čovjek, njegovo je zapovijed bila odmah ispunjena. Svako je živo biće zašutjelo da bi tako stvorilo šutnju koja pomaže molitvi.
Sad je pak drugi glas dopirao do njega i ometao mu molitvu. Bio je to unutarnji glas koji mu reče: ''Možda se Bogu sviđa kreketanje one žabe isto toliko koliko i pjevanje tvojih psalama.'' ''Što se to može Božjim ušima sviđati u kreketanju jedne žabe?'' - bio je njegov odgovor. Ipak, glas se nije predao: ''Što misliš, zašto je Bog izumio zvuk?'' Bruno je odlučio pronaći odgovor na to pitanje. Naslonio se na prozor i zapovjedio: ''Pjevaj!'' Odmjerno kreketanje žabe ispunilo je zrak uz komičnu pratnju svih žaba u blizini.
Kako je Bruno slušao te zvukove, više mu nisu smetali, jer je otkrio da oni obogaćuju šutnju noći ako im se ne odupire. S tim otkrićem Brunovo je srce postalo skladno sa svemirom, i po prvi put u svom životu razumio je smisao molitve.

(Anthony de Mello)

.

Episkop Grigorije posjetio Sarajevo i asocijaciju Krug 99

2011-06-25T08:38:00.005+02:00

Vladika Grigorije Durić, episkop Zahumsko-hercegovačke i primorske eparhije, posjetio je Sarajevo 19. juna/lipnja, gdje je u crkvi sv. Mihaila i Gavrila na Baščaršiji služio liturgiju, a zatim bio uvodničar na sesiji asocijacije Krug 99, održavši govor, prvenstveno posvećen dijalogu, pomirenju i promicanju suživota među narodima u BiH.
Njegove riječi su veoma pozitivno odjeknule u cjelokupnoj BH javnosti.

Vladika se osvrnuo i na djelovanje pojedinih međunarodnih institucija koji po njegovim riječima Bosni i Hercegovini i njenim narodima nastoje nametnuti svoje modele.

''Živimo u BiH koja nema drugu tradiciju osim multietničke tradicije i u tom smislu je paradoksalno da neki ljudi pokušavaju da nas nauče multikulturalnosti, multireligioznosti, a imajući mnogo manje iskustva u tome od nas samih'', kazao je između ostalog vladika Grigorije.

Ekumenski razgovori između katolika i pentekostalaca

2011-06-24T19:46:00.003+02:00

Vjera u Duha Svetoga i njegove darove omogućuje napredak u uzajamnome shvaćanju između katolika i pentekostalaca – potvrđeno je u izvješću sa zasjedanja predstavnika dviju kršćanskih denominacija. Susretom, koji se održavao u Rimu od 10. do 16. lipnja, započelo je šesto razdoblje razgovora, koji će se sljedećih godina nastaviti na temu „Karizme u Crkvi: njihovo duhovno značenje, raspoznavanje i pastoralni odrazi“.

Pentekostalne crkve, zvane klasične, evanđeoske su skupine čiji je cilj naviještanje Evanđelja Isusa Krista u svim narodima, čineći čudesa, ozdravljenja i očitovanja darova Duha Svetoga, poput dara jezika. Unatoč raznolikosti pentekostalnih zajednica, cjelokupno se najviše šire u svijetu, imaju oko 600 milijuna članova, više od 80% protestanata pripada klasičnim pentekostalnim crkvama.

Za razliku od novih penetekostalnih stvarnosti, klasične su se zajednice počele zanimati za odnos Katoličke crkve sa Svetim Duhom. Dijalog između pentekostalaca i katolika službeno je uspostavljen nakon II. vatikanskog sabora, 1972. godine. Dijalog ne teži strukturalnom uspostavljanju jedinstva. Cilj je dijaloga promicati uzajamno poštivanje i razumijevanje u stvarima vjere i života – istaknuto je u priopćenju Papinskog vijeća za promicanje jedinstva kršćana.

Iskrena i slobodna razmjena mišljenja o stajalištima i običajima vlastitih tradicija obilježavala je i nadahnjivala razgovore, također i zajednička molitva. Na čelu katoličkog pregovaračkog izaslanstva bio je biskup Michael Burbidge, on je izjavio da su „zajednički rad i prošlotjedni razgovori potaknuli katolike i pentekostalce na dublje razumijevanje i uvažavanje zajedničkih stajališta o darovima Duha Svetoga. Što više u sljedećim godinama uznapredujemo u dijalogu, to ćemo odgovornije raspravljati o izazovima koji su pred nama, tražeći i moleći jedinstvo kao braća i sestre u Kristu – ustvrdio je biskup.

Na čelu pentekostalnoga izaslanstva bio je vlč. Cecil Robeck, profesor crkvene povijesti i ekumenizma na teološkom fakultetu u Pasadeni, Sjedinjenim Američkim Državama. On smatra da je ekumenski pokret prebrodio razdoblje straha i nepovjerenja te da je zakoračio u razdoblje poštivanja i otvaranja između mnogih pentekostalnih skupina. Ovo bi razdoblje, usredotočeno na darove Duha Svetoga, moralo polučiti napredak u određivanju zajedničkog područja u životu i služenju. Sudionici su ekumenskog skupa zajedno sudjelovali na misi svetkovine Duhova koju je predvodio papa Benedikt XVI u bazilici svetoga Petra. Papa je na općoj audijenciji 15. lipnja pozdravio članove Mješovitog katoličko-pentekostalnog odbora za dijalog i zajamčio svoju molitvu za napredak uzajamnih odnosa. (kta)

V

Predstavljen prvi album sarajevskog benda Antonius, pod nazivom: Deus meus et omnia - Gospodin moj i sve moje

2011-06-16T21:59:00.010+02:00

U utorak, 7.6.2011. godine u prepunoj dvorani samostana sv. Ante na Bistriku predstavljen je album benda Antonius: ''Deus meus et omnia - Gospodin moj i sve moje''. Prvi nosač zvuka duhovnih šansona je posvećen jubileju 8 stoljeća postojanja Reda sv. Franje i sv. Klare.

Bend Antonius je nastao u rujnu 2009. dolaskom fra Danijela Rajića na mjesto vikara i asistenta Frame u samostanu sv. Ante. Grupa mladih glazbenika je s oduševljenjem prihvatila i ideju utemeljenja vokalno–instrumentalnog sastava. Glavni cilj benda je animiranje liturgijskih slavlja, studentskih tribina i drugih manifestacija, a formalno djeluje u sklopu sarajevske Frame.

Bend prepoznatljiv po oduševljenom pjevanju i zvuku različitih instrumenata: violine, flaute, trube, gitara, klavijature, bongosa, postao je omiljen među svim vjernicima koji dolaze na susrete. Svetište sv. Ante je obogaćeno mladim entuzijastima koji pjevanjem ''dvostruko'' slave Boga. Zbog toga je i naziv benda Antonius, što je latinsko ime sv. Ante u čijem se svetištu održavaju različita slavlja i susreti. Bend pjeva i svira svake nedjelje na večernjoj misi za mlade u 18 sati. Prvim četvrtkom sudjeluju na misi i pobožnosti adoracije pred Presvetim.

Članovi benda akademske 2010./11. godine su: Bruno Papišta (vokal i trubač), Irena Nikić (violinistica), Ivana Rajić (vokal), Filip Vilić (bas gitarist), Maja Kurevija (vokal i violinistica), Matea Pišković (vokal i pijanistica), Ana Ćurić (vokal i violinistica), Adriana Katavić (gitaristica), Noemi Toth (vokal i flautistica), Ana Kešić (vokal) a u širem sastavu se nalaze još i Božo Klarić, Anđela Križanac, Brankica Miletović i Ivan Mlikota. Posebni gosti na promociji su bili članovi poznatog benda Posebna vožnja: gitarist Josip Joco Vukoja i bubnjar Dario Raos.

Bend Antonius je već nastupao po mnogim mjestima u BiH i u inozemstvu. Plod ustrajnog djelovanja je i album Bog moj i sve moje, koji je kruna rada i zajedništva članova benda. Ovim CD-om bend želi predstaviti svetište sv. Ante i život mladih katolika i studenata u Sarajevu. Svaka pjesma ima svoju posebnu posvetu. Cilj djelovanja benda je i evangelizacija putem duhovne glazbe koja lako nalazi put do mladih širom svijeta.

(Preuzeto sa stranice http:www.mladibistrik.com)

Ti i Bog

2011-06-16T12:29:00.002+02:00

Ti kažeš: To je nemoguće.

Bog kaže: Sve je moguće. Jer "Što je nemoguće ljudima, moguće je Bogu."

(LK 18, 27)

Ti kažeš: Nitko me ne voli.
Bog kaže: Ja te volim. Jer "Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni."

(IV 3, 16)

Ti kažeš: Preumoran sam.
Bog kaže: "Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti."

(MT 11, 28-30)

Ti kažeš: Nemam snage za nastaviti dalje.
Bog kaže: "Dosta ti je moja milost jer moja snaga se u slabosti usavršuje."

(2 KOR 12, 9)

Ti kažeš: Ne znam što dalje.
Bog kaže: Ja ću upraviti tvoje korake. Jer "Uzdaj se u Jahvu svim srcem i ne oslanjaj se na vlastiti razbor. Misli na nj na svim svojim putovima i on će upraviti tvoje staze."

(IZR 3, 5-6)

Ti kažeš: Ne mogu ja to.
Bog kaže: Možeš sve uz mene. "Sve mogu u onome koji me jača."

(FIL 4, 13)

Ti kažeš: Nisam u mogućnosti.
Bog kaže: "A Bog vas može obilato obdariti svakovrsnim darom da u svemu svagda imate svega dovoljno za se i izobilno za svako dobro djelo."

(2 KOR 9, 8)

Ti kažeš: Nije to vrijedno.
Bog kaže: Na kraju će vrijediti. "U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi."

(RIM 8, 37)

Ti kažeš: Ne mogu sam sebi oprostiti.
Bog kaže: Ja ti opraštam! "Ako priznamo grijehe svoje, vjeran je on i pravedan: otpustit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravde.", "Nikakve dakle sada osude onima koji su u Kristu Isusu! Ta zakon Duha života u Kristu Isusu oslobodi me zakona grijeha i smrti.", "Kako je istok daleko od zapada, tako udaljuje od nas bezakonja naša."

(1 IV 1, 9; RIM 8, 1-2; PS 103, 12)

Ti kažeš: Ne mogu da privredim za svoju obitelj i sebe.
Bog kaže: Ja ću se pobrinuti za tebe. "A Bog moj ispunit će svaku vašu potrebu po bogatstvu svome, veličanstveno, u Kristu Isusu."

(FIL 4, 19)

Ti kažeš: Plašim se.
Bog kaže: Dao sam ti duha hrabrosti. "Jer nije nam Bog dao duha bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razbora."

(2 TIM 1, 7)

Ti kažeš: Zabrinut sam i frustriran.
Bog kaže: Prebaci sve svoje brige na mene. "Svu svoju brigu povjerite njemu jer on se brine za vas."

(1 PT 5, 7)

Ti kažeš: Nemam dovoljno vjere.
Bog kaže: Svakome sam dao pravu mjeru vjere. "Da, po milosti koja mi je dana svakomu između vas velim: ne precjenjujte se više no što se treba cijeniti, nego cijenite se razumno, kako je već komu Bog odmjerio mjeru vjere."

(RIM 12, 3)

Ti kažeš: Nisam dovoljno pametan.
Bog kaže: Ja ću ti dati mudrost. "Nedostaje li komu od vas mudrosti, neka ište od Boga, koji svima daje rado i bez negodovanja, i dat će mu se."

(JAK 1, 5)

Ti kažeš: Osjećam se usamljeno.
Bog kaže: Ja sam uvijek s tobom. "I evo, ja sam s vama u sve dane - do svršetka svijeta.", "Ta on je rekao: Ne, neću te zapustiti i neću te ostaviti."

(MT 28, 20; HEB 13, 5)

53162197

2011-06-09T00:13:00.001+02:00

Ovo je novorođena djevojčica. Pet minuta ranije bilo je zakonski dozvoljeno ubiti je.

U Sjedinjenim Američkim Državama, u kojima živi preko 300 milijuna ljudi, dozvoljeno je počiniti pobačaj u bilo kojem trenutku tijekom svih 9 mjeseci trudnoće. Zakon donešen 22. siječnja 1973. odredio je da je pobačaj stvar dogovora žene i liječnika, kojim se njegovo izvršenje dozvoljava u slučaju opasnosti po zdravlje žene. Međutim, pojam "zdravlje" je definiran vrlo široko te podrazumijeva brojne fizičke, psihičke i emocionalne odrednice, starosnu dob žene te bezbrojne kombinacije tih odrednica čime se dopušta zahtijevanje pobačaja iz praktički bilo kojeg razloga tijekom svih 9 mjeseci trudnoće. (tekst preuzet sa Amerian Life League) Od donošenja tog zakona pravo na život izgubilo je 53,162,197 ljudi.

Papa u Hrvatskoj

2011-06-08T14:52:00.006+02:00

Papa Benedikt XVI posjetio je 04. i 05. juna/lipnja Hrvatski glavni grad Zagreb Na zagrebačkom aerodromu ga je dočekalo mnoštvo vjernika i državni vrh predvođen predsjednikom Republike Hrvatske Ivom Josipovićem, te premijerkom Jadrankom Kosor, nakon čega se uputio u Hrvatsko narodno kazalište, gdje se susreo sa uzvanicama iz političkog i vjerskog života.
Prvi dan, osim protokolarnih susreta, obilježio je susret s mladima na Trgu Bana Jelačića. Te večeri na Trgu se, uprkos velikoj kiši i grmljavini, okupilo oko 30 000 mladih, a još oko 20 000 bilo ih je po okolnim ulicama, te ispred zagrebačke katedrale. U glas su vikali ''papa mi te volimo'' i ''živio nam Benedikt'', a i sam papa je prepoznao toplu dobrodošlicu i nije krio oduševljenje onim što vidi i čuje. Bio je vidno opušten, a svaki njegov osmijeh izazivao je ovacije. Posebno je dojmljivo bilo vidjeti mlade kako kleče prilikom euharistijskog klanjanja iako je beton bio mokar od silne kiše koja tek što je prestala.
Drugi dan papinog boravka u Hrvatskoj, pred oko 400 000 ljudi, održana je misa na zagrebačkom hipodromu koja je posebno posvećena bila obitelji.

U svojoj propovijedi papa je posebno naglasio važnost kršćanskih obitelji u društvu, te je obiteljima poručio:

''U današnjem je društvu više no ikad žurno potrebna nazočnost uzornih kršćanskih obitelji. Moramo na žalost ustanoviti, da se, posebno u Europi, širi sekularizacija koja Boga života gura na rub te donosi rastuću razjedinjenost obitelji. Apsolutizira se sloboda bez odgovornosti za istinu, i njeguje se, kao ideal, individualno dobro preko potrošnje materijalnih dobara te površnih iskustava, ne vodeći računa o kvaliteti odnosa s osobama i o najdubljim ljudskim vrijednostima; ljubav se svodi na sentimentalni osjećaj i zadovoljavanje nagonskih poriva, bez nastojanja da se stvore trajne veze međusobne pripadnosti i bez otvorenosti životu. Pozvani smo da se odupremo tom mentalitetu! Uz riječ Crkve, veoma je važno i svjedočenje te zauzetost kršćanskih obitelji, vaše konkretno svjedočanstvo, posebno kao potvrda nepovredivosti ljudskoga života od začeća do njegova prirodnoga skončanja, što je jedinstvena i nezamjenjiva vrijednost obitelji utemeljene na braku i na potrebi zakonskih odredbi koje bi podupirale obitelji u zadaći rađanja i odgoja djece.''

Papa je Hrvatsku napustio vidno zadovoljan, a političarima i građanima Republike Hrvatske je poručio da se ne boje ulaska u Evropsku Uniju, jer će je upravo oni svojim kršćanskim identitetom obogatiti i prevagnuti u borbi protiv sekularizma.

Pape u posjeti našim prostorima

2011-06-03T16:28:00.009+02:00

U jeku priprema za posjet pape Hrvatskoj interesantno je spomenuti da je Benedikt XVI četvrti papa koji posjećuje Hrvatsku.

13.03.1177. godine, papa Aleksandar III posjetio je Zadar, a zatim i otok Rab, gdje je posvetio stolnu crkvu sv. Marije. Zapisničar iz njegove pratnje ostavio je zapis da je papa u Zadar ušao na bijelom konju, a oduševljeni puk ga je pozdravljao i pjevao mu na hrvatskom jeziku.

13. i 14. 08. 1800. godine, papa Pio VII je zbog nevremena, nakon konklave u kojoj je bio izabran, a koja se desila u Veneciji, bio prisiljen brod usidriti u uvali Mirna kod Tara u Istri

10. i 11. 09. 1994. godine, papa Ivan Pavao II je posjetio Zagreb

02. - 04. 10. 1998. godine, papa Ivan Pavao II posjetio Zagreb, Mariju Bistricu i Split. U Mariji Bistrici je blaženim proglasio kardinala Alojzija Stepinca.

05. - 09. 06. 2003. godine, papa Ivan Pavao II je posjetio Krk, Rijeku, Dubrovnik, Osijek, Đakovo i Zadar. U Dubrovniku je blaženom proglasio s. Mariju Petković.

Treba naglasiti i da je papa Ivan Pavao II dva puta posjetio Bosnu i Hercegovinu. Prvi put 12. 13. 04. 1997. godine, kada je posjetio Sarajevo, te 22. 06. 2003. godine, kada je u Banja Luci blaženim proglasio Ivana Merza.

Prema nekim nepotvrđenim informacijama papa Benedikt XVI bi 2013. godine mogao posjetiti Bosnu i Hercegovinu (Mostar) i Srbiju (Niš).

Interesantno je spomenuti i to da je papa Ivan IV, čiji je pontifikat trajao od 640. do 642. godine, rođen u okolici Zadra.

V

Program papinog pohoda Hrvatskoj 04. i 05. juna/lipnja 2011

2011-06-03T15:38:00.007+02:00

4. lipnja, subota

9.30 – Papin će zrakoplov iz međunarodne zračne luke Leonardo da Vinci u Rimu poletjeti za Zagreb;

11.00 – Predviđen dolazak u zagrebačku zračnu luku Pleso. Tijekom svečanosti dobrodošlice u zračnoj luci Papa će održati svoj prvi govor;

12.15 – Posjet predsjedniku Republike Hrvatske u Uredu predsjednika u Zagrebu. Nakon toga u Apostolskoj nuncijaturi u Zagrebu Benedikt XVI. primit će predsjednicu Vlade Republike Hrvatske;

14.00 – Objed s članovima pratnje, također u Apostolskoj nuncijaturi;

18.15 – Susret Pape s predstavnicima civilnog društva, svijeta politike, znanosti, kulture i poduzetništva, Diplomatskog zbora te vjerskim predstavnicima u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu;

19.30 – Bdijenje s mladima na zagrebačkom Trgu bana Josipa Jelačića.

5. lipnja, nedjelja

10.00 – Misa na zagrebačkom Hipodromu u povodu Nacionalnog dana hrvatskih katoličkih obitelji i na kraju mise Papa će predvoditi molitvu Kraljice neba;

14.00 – Objed s hrvatskim biskupima, biskupima gostima i članovima Papine pratnje u novom sjedištu Hrvatske biskupske konferencije u Zagrebu;

17.00 – Papa će slaviti Večernju s biskupima, svećenicima, redovnicima, redovnicama, bogoslovima i sjemeništarcima te se pomoliti na grobu blaženog Alojzija Stepinca u katedrali u Zagrebu;

18.15 – Posjet Nadbiskupskom dvoru u Zagrebu;

19.15 – Svečanost oproštaja u zračnoj luci Pleso u Zagrebu;

19.45 – Polazak Papina zrakoplova iz zagrebačke zračne luke;

21.15 – Dolazak u Rim.

(Preuzeto sa stranice www.papa.hr )

Uznesenje Gospodinovo (Spasovo)

2011-06-02T12:09:00.004+02:00

1Prvu sam knjigu, Teofile, sastavio o svemu što je Isus činio i učio 2do dana kad je uznesen pošto je dao upute apostolima koje je izabrao po Duhu Svetome. 3Njima je poslije svoje muke mnogim dokazima pokazao da je živ, četrdeset im se dana ukazivao i govorio o kraljevstvu Božjem. 4I dok je jednom s njima blagovao, zapovjedi im da ne napuštaju Jeruzalema, nego neka čekaju Obećanje Očevo "koje čuste od mene: 5Ivan je krstio vodom, a vi ćete naskoro nakon ovih dana biti kršteni Duhom Svetim." 6Nato ga sabrani upitaše: "Gospodine, hoćeš li u ovo vrijeme Izraelu opet uspostaviti kraljevstvo?" 7On im odgovori: "Nije vaše znati vremena i zgode koje je Otac podredio svojoj vlasti. 8Nego primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje." 9Kada to reče, bi uzdignut njima naočigled i oblak ga ote njihovim očima. 10I dok su netremice gledali kako on odlazi na nebo, gle, dva čovjeka stadoše kraj njih u bijeloj odjeći 11i rekoše im: "Galilejci, što stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus koji je od vas uznesen na nebo isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi na nebo."

Djela apostolska 1 - 1,11

Četrdeset dana nakon uskrsnuća slavimo blagdan Uzašašća Kristova ili Spasovo. Ta svetkovina označuje svršetak Isusova ukazivanja apostolima, a broj od četrdeset dana znači puninu njegova djelovanja na zemlji, ispunjenje svega što je donio za spas čovječanstva.

Egzegetski i teološki gledano, smatra se da je Isus doista pokazao fenomen uzdizanja prema nebu i da je to bio znak njegova duhovnog uzdizanja u Očev naručaj. Tako je on i kao čovjek, a ne samo kao Sin Božji, jedno s Ocem i Duhom Svetim u istoj slavi. On je postao čovjekom da sve naše ljudsko uzme na sebe, a sve Božje da dadne nama, te nas uzdigne tamo gdje je on.

Kako možemo shvatiti čin uzašašća? Rabeći jezik i slike u skladu s vremenom kad je napisana, Biblija kaže kako je Isus, četrdeset dana nakon svoga uskrsnuća, uzašao na nebo. Njegovi prijatelji, nakon intenzivnoga i vrlo posebnoga zajedništva s njim, morali su pristati da se od njega razdvoje. Sjetili su se kako im je jasno rekao: "Bolje je za vas da ja odem." (Ivan 16,7) Zašto? Zato da može doći Duh Sveti, kao prisutnost koja će boraviti u njima: "Primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas." (Djela apostolska 1,8).

Nakon uzašašća učenici su bili u brizi, dezorijentirani. Osjećali su se napuštenima (kao i mi ponekad), ostavljeni svojim ograničenim snagama, čekajući "silu odozgo". Ona će im biti dana na dan Pedesetnice.

Učenici su postupno shvaćali kako uzašašće nije samo nešto što se tiče Isusa; ono ima smisao i za njih te za svakoga. Vraćajući se Bogu, Isus čitavome čovječanstvu otvara novi put. Uzašašće pokazuje kako je Isusova ljudskost zauvijek u Bogu i tada je obnovljeno obećanje (već sadržano u utjelovljenju na Božić) našeg vlastitog sudjelovanja u životu Boga. Isus je začet u Bogu sa svojim tijelom: ova evanđeoska tvrdnja, koja nadilazi naše shvaćanje nije spekulacija o zagrobnom životu. Ona pokazuje beskonačno dostojanstvo ljudi – tijela, duše i duha – u Božjim očima. S Isusom, Bog pruža dobrodošlicu i našoj čovječnosti. I naše će tijelo imati budućnost; ono je poput sjemena koje umire kako bi postalo biljka. (Vidi 1 Korinćanima 15,36-44)

Svetkovina Uzašašća dokaz je spasa za čitavo čovječanstvo, zato se zove Spasovo. Ona je garancija da je dobro biti čovjek. Nesreće i nevolje samo su napasti koje nas žele zaustaviti, ali na nama je da ne posumnjamo nego da sigurno idemo ususret novom svijetu, novom nebu i novoj zemlji.

Molimo Boga da nas uvede u tu silu i taj svijet. Molimo da se nada Evanđelja proširi cijelim čovječanstvom, oslanjajući se na nevidljivu prisutnost Uskrsloga Krista, kako je obećao u zadnjim riječima Evanđelja po Mateju: "Ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta". (Matej 28,20)


Prilaz Uzašašća iz 6. stoljeća; minijatura.

(slika preuzeta s ovog linka)

Frizer i Bog

2011-06-01T16:38:00.004+02:00

Čovjek je ušao u frizerski salon da se ošiša i skrati bradu kao i obično. Započeo je neobaveznu priču sa frizerom o raznoraznim stvarima i temama. Iznenada su se dotakli teme o Bogu.

Frizer reče: “Znaš šta, ja ne vjerujem u Boga.”
“Zašto?” - upita ga čovjek.
“Vrlo prosto, izađi na ulicu i shvatićeš da Bog ne postoji. Objasni mi ovo, da Bog postoji, da li bi bilo toliko bolesnih ljudi na planeti? Da li bi bilo napuštene djece? Da li bi bilo ratova? Da Bog postoji, ne bi sigurno bilo patnje i bola. Da ima Boga, sigurno ne bi dopustio ove stvari da se dešavaju. Nema Boga.”
Čovjek je zaćutao. Zvučalo je kao da frizer ima pravo. On sam nije imao kontra-argument.
Par minuta je prošlo; frizer je završio svoj posao. Čovjek je platio, zahvalio se i izašao iz frizerskog salona.
Ubrzo nakon što je izašao ugledao je čovjeka sa dugom kosom i zapuštenom bradom. Izgledao je sav neuredan i nepočešljan. Čovjek je na trenutak zastao gledajući ga. Odjednom se okrenuo i vratio u frizerski salon i rekao frizeru:
“Znaš šta? Frizeri ne postoje!“
“Kako ne postoje?” - upitao je frizer.
“Pa fino ne postoje, jer da postoje ne bi bilo neurednih i zapuštenih ljudi kao što je onaj na ulici kojeg sam sad vidio.“

“Prijatelju moj, frizeri postoje, samo što ljudi ne dolaze k njima.”, uzvrati frizer.
“Tačno!”, potvrdio je čovjek i nadodao:
“Isto tako i Bog postoji samo što ljudi ne dolaze k njemu!”

(Preuzeto iz Book, mjesečnika za promicanje kršćanskih vrednota, nulti broj, rujan 2009.)

Mjesečina

2011-05-31T17:25:00.002+02:00

Oduvijek sam volio mjesečinu.
U njoj sve se stvari čine
u isto vrijeme da jesu
i kao da nisu.

I sebi sam tako izgledam:
da jesam
i kao da nisam.

I kad mislim da jesam,
skoro da želim da nisam.
Jer - jao! - ja koji jesam
više sam onaj koji nisam.

I moglo bi biti da k Bogu dođem
kao da jesam,
a on će mi reći da nisam.

A tada -
bolje bi bilo
da me nije bilo.

A kada mislim da nisam,
bude mi žao,
jer volim da jesam.

O kako je dobro: biti!
To možda i ne znam pravo,
već samo slutim
kako je dobro: Biti!

Jer -
i ovo malo što jesam
dok nisam,
kako je lijepo biti.

O Ti koji jesi
i nikada nisi!
O daj mi, Dobri,
biti mi daj!
Da jesam i samo jesam!
Vječno i zauvijek jesam - u Tebi!
O ti koji jesi:
Biti mi daj

(fra Bonaventura Duda)

Krist i gentleman

2011-05-29T00:39:00.003+02:00

Mogla bi to biti i definicija gentlemana kad kažemo da je on muškarac koji nikada ne zadaje bol.
On se bavi uglavnom time da ljudima oko sebe samo uklanja zapreke koje im stoje na putu njihova slobodnog, neograničenog potvrđivanja.
On radije sudjeluje u zbivanjima nego da sam preuzme inicijativu.
Pun je obzira prema svojoj okolini; osjećajan je prema plahima, ljubazan prema sramežljivima i milosrdan prema ograničenima.
On nikada ne zaboravlja s kime govori; čuva se nerazumnih aluzija ili predmeta razgovora koji bi mogli nekoga razljutiti.
On rijetko vodi glavnu riječ i nikada nije zamoran.
On ne spominje usluge kada ih sam čini, pa izgleda da je on taj koji uzima onda kada daje.
Dalekosežnom mudrošću poštuje on načelo mudraca iz starina da se prema svom neprijatelju treba ponašati uvijek tako kao da će nam jednoga dana postati prijatelj.
On suviše zdravo shvaća ljude, a da bi se zbog uvrede osjećao uvrijeđenim.
On ima pametnijeg posla nego sjećati se pretrpljene nepravde; isuviše je bezbrižan da bi još nešto pridodao.
Kad se on upušta u bilo kakve rasprave, tada ga njegov dobro disciplinirani um čuva od nezgrapne neuljudnosti možda nadmoćnijih ali loše odgojenih ljudi, koji poput tupog oružja razdiru i rasijecaju umjesto da naprave čist rez, koji u raspravi ne poznaju bit stvari, koji svoje snage rasiplju na sitnice, pogrešno shvaćaju protivnika i na kraju ostavljaju slučaj zamršenijim nego što su ga zatekli na početku.
On sa svojim nazorima može imati pravo ili krivo, ali je prerazborit da bi bio nepravedan; on je tako jednostavan kao što je i uvjerljiv.
Nigdje nećemo naći veću prostodušnost, obzir, blagost; on ulazi u duh svojih protivnika, uzima u obzir njihove pogreške.
On poznaje slabost ljudskoga razuma kao i njegovu jakost, njegov domet i njegove granice.
On djeluje iz blagosti i profinjenosti osjećaja, što su popratne pojave civilizacije.

(John Henry Newman)

V

Apostoli

2011-05-29T00:13:00.005+02:00

''Po svom naumu on nas porodi riječju Istine da budemo prvina neka njegovih stvorova.'' (Jakovljeva Poslanica 1, 18)

( Deseti dio )

JAKOV ALFEJEV

Nakon Isusovog uzašašća na nebo, jedan po jedan, apostoli su se razišli da propovjedaju Evanđelje po svijetu, jedino je Jakov sin Alfejev ( Yaakob bar Alephaei ) ostao u Jeruzalemu da vodi tamošnju kršćansku zajednicu. Iz Novog Zavjeta ga znamo još i po nadimcima Jakov Mlađi, Jakov Pravednik i Jakov brat Gospodinov. Nažalost u Evanđeljima o njemu nalazimo jako malo, tačnije samo to da je bio jedan od dvanaest Isusovih apostola, što potvrđuju sva četvorica Evanđelista, te da je njegova majka, koja se također zvala Marija, bila uz Isusovu majku ispod križa, na kom je Krist bio razapet. Marko ga na tom mjestu naziva imenom Jakov Mlađi. Više podataka nam donose Djela Apostolska, te Pavao u Poslanici Galačanima, a pripisuje mu se i autorstvo Jakovljeve Poslanice.
U različitim tradicijama postoje kontradikcije da li je Jakov sin Alfejev, kojeg spominju Evanđelja, ista osoba kao i Jakov Brat Gospodinov, koga spominje Pavao, međutim u Poslanici Galačanima, Pavao jasno govori: ''Od apostola ne vidjeh nikoga drugog osim Jakova, brata Gospodinova. '' (Galačanima 1,19), dakle naziva ga apostolom, a dalje u tekstu govori: ''i spoznavši milost koja mi je dana, Jakov, Kefa i Ivan, smatrani stupovima, pružiše meni i Barnabi desnice zajedništva'' (Galačanima 2, 9), i ovdje, dakle, jasno daje do znanja da uz Ivana i Petra i Jakov u prvoj crkvi igra veoma važnu ulogu. Objašnjenje nalazimo u Djelima Apostolskim, gdje otkrivamo da je Jakov postavljen za starješinu crkve u Jeruzalemu. On je i predsjedao Jeuzalemskom saboru, gdje je odlučeno da se pagani koji se obrate na kršćanstvo ne moraju pridržavati Mojsijevog zakona, koji uključuje obrezivanje. Jakov o tom konkretnom pitanju čak daje i završnu riječ s kojom su se svi apostoli i starješine složili, što dovoljno govori o njegovom položaju. Interesantno je da ga kao takvoga spominje i apokrifno, od crkve nepriznato Tomino Evanđelja, koje je pisano u II stoljeću.
Iz Evanđelja saznajemo imena oba Jakovljeva roditelja. Otac mu se zvao Alfej (drugim izvorom Kleofa što je grčka verzija istog imena), a majka Marija. Znamo da ga je Isus pozvao kao jednog od dvanaestorice, te da je izabran za starješinu crkve u Jeruzalemu. To je ono što o njemu nalazimo u Novom Zavjetu, dalje informacije dobijamo jedino iz tradicije i usmene predaje. Dugo je vodio crkvu u Jeruzalemu, a po tradiciji umro je mučeničkom smrću kamenovanjem.
U nekim tradicijama na kršćanskom istoku gaji se vjerovanje da su apostoli Jakov i Matej braća. S obzirom da u Markovom Evanđelju (2, 14) nalazimo da je i Matejevom ocu bilo ime Alfej, to je moguće, ali i ne mora biti istina, jer je Alfej (Alephaeus) u to doba bilo često muško ime. Također u Judinoj poslanici, stoji da je pisac ''Juda, brat Jakovljev'', tako da postoje indicije i da su Jakov i Juda-Tadej bili braća, međutim ni ova poslanica ne naznačava eksplicitno o kojem se Jakovu radi, a čak i da jeste riječ o Jakovu Alfejevom, sam izraz ''brat'' može značiti i ne samo u biološkom nego i u duhovnom smislu, gdje se Juda-Tadej poziva na duhovno bratstvo s Jakovom koji se nalazi na čelu crkve u Jeruzalemu.
Interesantan je i ovaj nastavak ''brat Gospodinov'', kako ga naziva Pavao. U kršćanstvu oko toga postoje razne debate, tako da jedan broj protestantskih crkava prihvata da je Marija sa Josipom imala još djece, te da je Jakov doista Isusov (polu)brat, međutim katolici, pravoslavci, anglikanci, starokatolici i jedan dio protestantskih zajednica, držeći se vjerovanja iz najstarijih kršćanskih dana, odbija takvu mogućnost. Istina je da je u to doba, riječ brat mogla imati različita značenja. Tako da taj termin sasvim slobodno može značiti i prvi rođak, pripadnik iste rodovske zajednice, zatim i brat u duhovnom smislu. Kod mnogih naroda i tradicija je to slučaj i dan danas.
Jakov je napisao jednu poslanicu u kojoj se, kao starješina crkve u Jeruzalemu, obraća iseljenim Židovima. Ova se poslanica po stilu dosta razlikuje od Pavlovih, odlkuje se duhom starozavjetnih mudrosnih knjiga, ali s očitom poukom rane crkve. Prema nekim teolozima i povjesničarima postoji mogućnost da je pisana prije Jeruzalemskog sabora, time bi ona bila prva napisana knjiga Novog Zavjeta.

O Jakovu možemo razmišljati kao o čovjeku autoriteta. Ne samo o propovjedniku, nego kao osobi koja je na sebe preuzela hijerahijsku odgovornost rezidencijanog starješine crkve u Jeruzalemu. On nije poput ostalih apostola išao drugima, ostao je uz kršćane židovske prijestolnice.
Mi smo veoma često u dilemama da li da na sebe preuzmemo odgovornost neke pozicije u društvu ili zajednici, držimo se po strani, bojimo se biti izloženi, međutim upravo u Jakovu možemo vidjeti da nas Bog ponekad poziva i da budemo lideri zajednice, ali ne da nad drugima vladamo, nego da im služimo u ljubavi i vjeri.

V

Papa Benedikt XVI objavio uputu ''Universae Ecclesiae'' za slavljenje mise po tridentinskom obredu.

2011-05-20T20:25:00.013+02:00

S obzirom da je primjetan rapidan porast zajednica koje traže slavljenje Službe Gospodnje po starom obredu, a koji je bio služen do stupanja na snagu novoga misala pape Pavla VI 1970. godine, papa Benedikt XVI izdao je uputu ''Universae Ecclesiae'', kojom biskupe i svećenike poziva da se stave na raspolaganje vjernicima koji to žele i omoguće im to.Papa također napominje i to da ovo ne donosi apsolutno nikakve promjene, nego samo pojašnjava situaciju i time pokušava razriješiti određene zablude koje su postojale u vezi odnosa spram tradicionalne mise. Novus ordo misae, koja je stupila na snagu 1970. godine i dalje ostaje jedini redoviti način slavljenja mise po latinskom obredu, ali se jasno naglašava i to da misa po starom (tridentinskom) obredu nikada nije proglašena, niti će to biti, nevaljanom ili zabranjenom, kako se često u pojedinim crkvenim krugovima znalo govoriti. Drugim riječima, biskupi moraju obezbjediti duhovnika i liturgijski prostor svim organiziranim grupama vjernika koji žele misu po starom obredu.

Cjelokupan tekst upute:

I. UVOD

1. Cijeloj Crkvi je apostolsko pismo pape Benedikta XVI., 'Summorum Pontificum', objavljeno u obliku motuproprija 7. srpnja 2007., a koje je na snagu stupilo 14. rujna 2007., dostupnijim učinilo bogatstvo rimske liturgije.

2. Tim je motuproprijem papa Benedikt XVI. proglasio univerzalni crkveni zakon o uporabi rimske liturgije, s nakanom da uspostavi nova pravila za uporabu rimske liturgije kakva je bila 1962.

3. Sveti Otac, nakon što je spomenuo skrb vrhovnih svećenika za njegovanje svete liturgije i za priznanje liturgijskih knjiga, ponovo je priznao tradicionalno načelo poznato od pamtivijeka i koje je nužno također ubuduće, naime da se 'svaka mjesna Crkva mora slagati sa sveopćom Crkvom ne samo u nauku vjere i svetim sakramentima, nego i u načinima postupanja koje je apostolska i kasnija neprekinuta predaja općenito usvojila; njih treba obdržavati ne samo da se izbjegnu zablude, nego i zato da se vjera cjelovito prenosi, budući da pravilo molitve ('lex orandi') Crkve odgovara njezinu pravilu vjerovanja ('lex credendi')" (1).

4. Sveti Otac je k tomu podsjetio na one rimske pape koji su se na poseban način zauzeli u toj zadaći, osobito sv. Grgura Velikoga i sv. Pija V. Sveti Otac također naglašava da među svetim liturgijskim knjigama osobito mjesto zauzima 'Missale Romanum', koji u povijesti zauzima istaknuto mjesto, a koji je tijekom vremena doživio različite obnove, sve do blaženoga pape Ivana XXIII. Zatim, slijedeći liturgijsku reformu nakon II. vatikanskog koncila, papa Pavao VI. je 1970. za crkvu latinskog obreda odobrio novi misal, koji je onda preveden na različite jezike. Papa Ivan Pavao II. je 2000. promulgirao treće izdanje toga misala.

5. Mnogi vjernici formirani u duhu liturgijskog oblika prije II. vatikanskog koncila, izrazili su živu želju da zadrže drevnu tradiciju. Zbog toga je papa Ivan Pavao II. posebnim indultom 'Quattuor abhinc annos', koji je 1984. izdala Kongregacija za bogoštovlje, dao dopuštenje, pod određenim uvjetima, za nastavak uporabe misala koji je promulgirao blaženi papa Ivan XXIII. Nakon toga je motuproprijem 'Ecclesia Dei' iz 1988., papa Ivan Pavao II. potaknuo biskupe da budu velikodušni u davanju takvog dopuštenja vjernicima koji to traže. Na toj liniji nastavlja papa Benedikt XVI. motuproprijem 'Summorum Pontificum' koji naznačuje neke bitne kriterije za 'usus antiquior' u rimskom obredu, kojih se ovdje spominjemo.

6. Rimski misal koji je promulgirao papa Pavao VI. i posljednje izdanje misala pripremljeno za pape Ivana XXIII., dva su oblika rimske liturgije, nazvani redoviti ('forma ordinaria') odnosno izvanredni ('forma extraordinaria'). To su dvije uporabe jednog rimskog obreda, jedna pored druge. Oba su izraz istog zakona molitve ('lex orandi') Crkve. Zbog svoje časne i starodrevne uporabe, izvanredni oblik se mora čuvati s dužnom pažnjom.

7. Motuproprij 'Summorum Pontificum' bio je popraćen pismom Svetog Oca biskupima istoga nadnevka (7. srpnja 2007.) kao i motuproprij. To je pismo dalo dodatna pojašnjenja o prikladnosti i potrebi za motuproprijem; radilo se o potrebi zatvaranja praznine i pružanja novih norma za uporabu rimske liturgije iz 1962. Takve su norme bile potrebne osobito zato što se, kad je uveden novi misal za pape Pavla VI., nije činilo potrebnim regulirati uporabu liturgije iz 1962. odgovarajućim smjernicama. Zbog porasta broja onih koji mole uporabu izvanrednog oblika, postalo je nužno o tomu izdati izvjesne norme.

Među izjavama Svetog Oca bila je sljedeća: 'Nema nikakvoga proturječja između jednoga i drugog izdanja Rimskoga misala. U povijesti liturgije postoji rast i razvoj, ali nema raskida. Ono što je prijašnjim naraštajima bilo sveto, to i ostaje i za nas sveto i veliko, te se ne može najednom potpuno zabraniti ili čak proglasiti štetnim' (2).

8. Motuproprij 'Summorum Pontificum' predstavlja važan izraz Učiteljstva Rimskog Prvosvećenika i njegove službe ('munus') reguliranja i uređivanja svete liturgije Crkve (3). Motuproprij pokazuje njegovu pastoralnu skrb kao Namjesnika Kristova i Vrhovnog Pastira sveopće Crkve (4) te ima za cilj:

a) ponuditi svim vjernicima 'usus antiquior' rimske liturgije koju kao dragocjeno blago treba sačuvati

b) učinkovito jamčiti i osiguravati uporabu 'formae extraordinariae' svima koji je traže. Pritom se pretpostavlja da je uporaba rimske liturgije iz 1962. godine mogućnost koja je velikodušno osigurana za dobro vjernika, te se mora tumačiti u korist vjernika, kojima je prvenstveno namijenjena.

c) promicanje pomirenja u srcu Crkve

II. Odgovornosti Papinskog povjerenstva 'Ecclesia Dei'

9. Vrhovni Svećenik je prenio na Papinsko povjerenstvo 'Ecclesia Dei' redovitu namjesničku ovlast za pitanja u njenoj nadležnosti, osobito za nadgledanje opsluživanja i primjene odredaba motuproprija 'Summorum Pontificum' (usp. čl. 12).

10. § 1. Osim posebnih ovlasti koje joj je dao papa Ivan Pavao II., a potvrdio papa Benedikt XVI. (usp. motuproprij 'Summorum Pontificum', čl. 11-12), Papinsko povjerenstvo izvršava tu ovlast i time što kao hijerarhijski superior odlučuje o zakonito podnesenim žalbama protiv mogućih administrativnih uredaba ordinarijâ, za koje se čini da proturječe motupropriju.

§ 2. Na dekrete kojima Papinsko povjerenstvo odlučuje o žalbama moguće se žaliti 'ad normam iuris' pred Vrhovnim sudištem Apostolske signature.

11. Papinskom povjerenstvu 'Ecclesia Dei' pripadat će briga o budućim izdanjima liturgijskih tekstova izvanrednog oblika rimskog obreda, nakon što dobije odobrenje Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu.

III. Posebne norme

12. Ovo Papinsko povjerenstvo, nakon raspitivanja kod biskupa svijeta, snagom povjerenog mu auktoriteta i ovlasti koje ima, u skladu s kanonom 34 Zakonika kanonskog prava, objavljuje ovaj naputak kako bi osiguralo ispravno tumačenje i primjenu motuproprija 'Summorum Pontificum'.

Nadležnost dijecezanskih biskupa

13. Prema Zakoniku kanonskog prava na dijecezanske biskupe spada da bdiju nad liturgijskim životom, kako bi se jamčilo zajedničko dobro i osiguralo da se u njihovim dijecezama sve odvija u miru i dostojanstvu (5), uvijek u skladu s namisli Svetog Oca jasno izraženoj u motupropriju 'Summorum Pontificum' (6). U slučaju proturječja ili dobro utemeljene sumnje o slavlju u izvanrednom obliku, odlučivat će Papinsko povjerenstvo 'Ecclesia Dei'.

14. Zadaća je dijecezanskog biskupa da osigura sve potrebne mjere kako bi se osiguralo poštivanje izvanrednog oblika rimskog obreda prema motupropriju 'Summorum Pontificum'.

'Coetus fidelium' (usp. motuproprij 'Summorum Pontificum', čl. 5 § 1)

15. Može se reći da 'coetus fidelium' (skupina vjernika) postoji na trajan način ('stabiliter existens'), prema smislu čl. 5 § 1 motuproprija 'Summorum Pontificum', kada se sastoji od nekih ljudi pojedine župe koji se, također nakon objave motuproprija, okupljaju zbog svog poštovanja za 'usus antiquior' liturgije, i koji traže da mogu slaviti u župnoj crkvi ili oratoriju, ili kapeli; takva se skupina ('coetus') može sastojati i od osoba koje dolaze iz različitih župa ili dijeceza, i okupljaju se u nekoj župnoj crkvi ili oratoriju ili kapeli u tu svrhu.

16. U slučaju kad svećenik s nekim vjernicima povremeno dolazi u župnu crkvu ili oratorij, da celebrira u izvanrednom obliku, prema čl. 2 i 4 motuproprija 'Summorum Pontiicum', župnik ili rektor crkve, ili odgovorni svećenik, trebaju dopustiti takvu celebraciju poštujući raspored liturgijskih slavlja same te crkve.

17. § 1 Pri odlučivanju o pojedinačnim slučajevima, župnik ili rektor, ili svećenik odgovoran za crkvu, treba se voditi vlastitom razboritošću, motiviran pastoralnim žarom i duhom velikodušne gostoljubivosti.

§ 2 U slučaju skupine koja je prilično mala, mogu se obratiti mjesnom ordinariju da se pronađe crkva u kojoj bi se ti vjernici mogli okupljati za takve celebracije, kako bi se olakšalo sudjelovanje i dostojanstvenija celebracija svete mise.

18. Čak i u svetištima i mjestima hodočašća skupinama hodočasnika koje to zatraže treba dati mogućnost da celebriraju u izvanrednom obliku (usp. moturoprij 'Summorum Pontificum', čl. 5 §3) ako postoji prikladan svećenik.

19. Vjernici koji traže celebraciju prema izvanrednom obliku ni na koji način ne smiju podupirati ili pripadati skupinama koje osporavaju valjanost ili zakonitost svete mise i sakramenata slavljenih u redovitom obliku ili su protiv Rimskog Prvosvećenika kao Vrhovnog Pastira sveopće Crkve.

'Sacerdotus idoneus' (prikladan svećenik; usp. motuproprij 'Summorum Pontificum', čl. 5 § 4)

20. S obzirom na pitanje potrebnih uvjeta da se svećenik smatra prikladnim ('idoneus') za celebraciju u izvanrednom obliku, treba držati sljedeće:

a) Svaki katolički svećenik koji nije zapriječen kanonskim pravom, mora se smatrati prikladnim da celebrira u izvanrednom obliku (7).

b) Glede uporabe latinskog jezika, potrebno je osnovno znanje da svećenik ispravno izgovara riječi i razumije njihovo značenje.

c) Što se tiče znanja izvršavanja obreda smatra se da su prikladni oni koji su željeli samoinicijativno slaviti i to su već činili.

21. Traži se od ordinarija da ponude svojim svećenicima mogućnost da dobiju prikladnu pripravu za celebraciju u izvanrednom obliku. To vrijedi i za sjemeništa gdje budućim svećenicima treba dati odgovarajuću formaciju, uključujući studij latinskoga (8) i, gdje pastoralne prilike sugeriraju, mogućnost da nauče izvanredni oblik rimskog obreda.

22. U biskupijama bez prikladnih svećenika, dijecezanski biskup može zatražiti pomoć od svećenika instituta koje je uspostavilo Papinsko povjerenstvo 'Ecclesia Dei', ili da celebriraju u izvanrednom obliku ili da pouče druge kako celebrirati.

23. Motuproprijem je svim svećenicima, bilo svjetovnim bilo redovničkim, dano dopuštenje da celebriraju bez naroda (ili samo uz jednog ministranta) u izvanrednom obliku rimskog obreda (usp. motuproprij 'Summorum Pontificum' čl. 2). Dakle, za takvu celebraciju svećenici, prema odredbi motuproprija 'Summorum Pontificum', ne trebaju nikakvo posebno dopuštenje svojih ordinarija ili poglavara.

Liturgijska i crkvena stega

24. Liturgijske knjige treba koristiti prema njihovim vlastitim propisima. Svi koji žele celebrirati prema izvanrednom obliku rimskog obreda moraju poznavati pripadajuće rubrike i obvezani su točno ih slijediti.

25. Novi svetci i neka nova predslovlja mogu i trebaju biti umetnuti u misal iz 1962. (9) prema odredbama koje će biti izdane naknadno.

26. Kao što je predviđeno člankom 6 motuproprija 'Summorum Pontificum', čitanja svete mise u misalu iz 1962. mogu se navijestiti ili samo na latinskom, ili na latinskom pa na narodnom jeziku, ili na tihim misama samo na narodnom.

27. S obzirom na disciplinske norme povezane s celebracijom, primjenjuje se crkvena disciplina sadržana u Zakoniku kanonskog prava iz 1983.

28. Nadalje, snagom svoga karaktera posebnog prava, u okviru vlastitog područja, motuproprij 'Summorum Pontificum' ukida one zakonske odredbe, povezane sa svetim obredima, promulgirane nakon 1962. pa nadalje, i nespojive s rubrikama liturgijskih knjiga na snazi 1962.

Potvrda i sveti redovi

29. Dopuštenje za uporabu stare formule za obred potvrde, potvrđeno je motuproprijem 'Summorum Pontificum' (usp. čl. 9 § 2). Stoga u izvanrednom obliku nije potrebno koristiti noviju formulu pape Pavla VI. koja se nalazi u 'Ordo confirmationis'.

30. Što se tiče tonzura, nižih redova i subđakonata, motuproprij 'Summorum Pontificum' ne uvodi nikakvu promjenu u disciplinu Zakonika kanonskog prava iz 1983. Dakle, u ustanovama posvećenog života i družbama apostolskog života koje su pod Papinskim povjerenstvom 'Ecclesia Dei', onaj koji je položio doživotne zavjete ili koji je konačno pritjelovljen kleričkoj družbi apostolskoga života, primanjem đakonata inkardinira se kao klerik u tu ustanovu ili družbu, u skladu s kanonom 266 § 2 Zakonika kanonskog prava.

31. Samo u ustanovama posvećenog života i družbama apostolskog života koje su pod Papinskim povjerenstvom 'Ecclesia Dei' i onima koje koriste liturgijske knjige izvanrednog oblika, dopuštena je uporaba Rimskog pontifikala iz 1962. za podjelu nižih i viših redova.

'Breviarium Romanum'

32. Članak 9 § 3 motuproprija 'Summorum Pontificum' daje klericima odobrenje za korištenje Rimskog brevijara iz 1962. koji treba moliti u potpunosti i na latinskom jeziku.

Sveto trodnevlje

33. Ako postoji prikladan svećenik, skupina vjernika ('coetus fidelium') koja slijedi stariju liturgijsku tradiciju, također može celebrirati sveto trodnevlje u izvanrednom obliku. Kad nema crkve ili oratorija određenog isključivo za takve celebracije, župnik ili ordinarij u dogovoru s prikladnim svećenikom, treba pronaći neko povoljno rješenje za dobro duša, ne isključujući mogućnost ponovljene celebracije svetog trodnevlja u istoj crkvi.

Obredi redovničkih redova

34. Dopuštena je uporaba liturgijskih knjiga vlastitih redovničkim redovima koje su bile na snazi 1962.

'Pontificale Romanum' i 'Rituale Romanum'

35. Dopušteno je koristiti 'Pontificale Romanum', 'Rituale Romanum' kao i 'Caeremoniale Episcoporum' na snazi 1962. u skladu s br. 28 ovog naputka i uvijek poštujući br. 31 istoga naputka.

Sveti Otac, papa Benedikt XVI., u audijenciji udijeljenoj potpisanom kardinalu predsjedniku Papinskog povjerenstva 'Ecclesia Dei', 8. travnja 2011., odobrio je ovaj naputak i naredio njegovo objavljivanje.

Dano u Rimu, u uredu Papinskog povjerenstva 'Ecclesia Dei', 30. travnja 2011., o spomenu svetoga pape Pija V.

William Joseph kard. Levada
predsjednik

msgr. Guido Pozzo
tajnik

(prijevod upute preuzet s bloga: www.splendordomini.blogspot.com)

V

Molitva za obitelj

2011-05-05T23:37:00.005+02:00

Bože, učini da svaka ljudska obitelj na ovom svijetu postane istinskim hramom života i ljubavi.
Bože, od kojega nam dolazi svako očinstvo na nebu i na zemlji, Oče koji si Ljubav i Život, učini da svaka ljudska obitelj na zemlji kroz Tvojega Sina Isusa Krista, začetoga po Duhu Svetom, rođenoga od Djevice, postane izvorom božanske ljubavi za uvijek nove naraštaje.
Učini, da Tvoja milost usmjerava misli i djela supružnika k onome što je na dobro za njihovu obitelj i svih obitelji na ovome svijetu.
Učini, da mladi naraštaj nađe u obitelji jak oslonac za svoju čovječnost i njezin razvoj u istini i ljubavi.
Učini, da se ljubav osnažena milošću sakramenta ženidbe pokaže snažnija od svih slabosti i kriza koje ponekad potresaju naše obitelji
Učini napokon - molimo Te, po zagovoru Svete Nazaretske Obitelji, da Crkva među svim narodima svijeta plodonosno ispuni svoje poslanje u obiteljima i po obitelji. Po Kristu našem Gospodinu koji je Put, Istina i Život, u vijeke vjekova. Amen.

Ivan Pavao II

V

Ivan Pavao II

2011-05-03T12:16:00.008+02:00

Vjerovatno ni jedan papa nije uspio da se približi narodu na takav način kao što je to uspjelo papi Ivanu Pavlu II. Iako je bilo onih koji su mu zamjerali štošta, prema njemu ravnodušni nisu bili ni katolici, niti pripadnici drugih kršćanskih zajednica, drugih vjera, pa čak ni nevjernici.
Rodio se u Wadowicama 18. maja/svibnja 1920. godine kao Karol Woytila. Otac mu je bio Poljak, majka Litvanka, a imao je i brata Edmonda i sestru Olgu, koji su umrli dok je on još bio dječak. Bio je omiljen u društvu, a u osnovnoj školi dobio je nadimak Lolek, koji mu je ostao sve do svećeničkog ređenja, pa i duže.
U školi je bio odličan učenik i društveno veoma angažiran, počeli su ga privlačiti gluma u pozorištu, nogomet, planinarenja, pisanje poezije, te duhovnost. Ministrirao je i na druge načine pomagao župniku u crkvi, tako da je od njega kao poklon dobio Bibliju, od koje se već u to vrijeme nije odvajao. Ono što ga je posebno pogodilo bila je smrt majke zakoju je bio izuzetno vezan. Osjećao je nenadoknadiv gubitak i često je s ocem išao na marijansko svetište Kalvariju, nedaleko od Wadowica. Riječi Karolovog oca da Marija sada čuva njegovu majku u njemu su probudili nešto novo. Fasciniranost i štovanje Djevice Marije ostat će zauvjek prisutno u njegovom životu, već tada je kao životni slogan u sebi imao ''totus tuus'' (sav tvoj). Nakon završetka školovanja, zbog neimaštine i životnih neprilika, s ocem se 1938. godine seli u Krakow u potrazi za poslom i počinje raditi kao kuhar, a zatim radnik na kamenolomu. Već od ranije je u njemu rasla želja za svećeničkim zvanjem, ali se za studije teologije odlučuje tek nakon što su njemačke trupe okupirale Poljsku. To vrijeme je bilo veoma teško za mladoga Karola Woytilu. Mnogi njegovi prijatelji Židovi, ali i Poljaci su bili pobijeni ili odvedeni u logore iz kojih se većina nikad nije vratila. Nijemci su se iživljali nad Poljacima i u njemu je rasla bol i patnja što jedan mladić poput njega, u toj situaciji koja je tada vladala u Krakowu, ne može nikako pomoći svom narodu. S obzirom da su sjemeništa i bogoslovije nacisti zatvorili, on je studij teologije nastavio tajno, a izdržavao se radeći u kamenolomu i tvornici sode. Uskoro mu umire otac, a krajem rata, pod sumnjivim okolnostima udario ga je automobil i samo je čudom ostao živ, tada je u bolnici otkrio da se nalazi na listi osoba koje traže nacisti. Pet mjeseci skrivao se po podrumima, te kripti Krakowske katedrale i biskupskog dvora. Nakon odlaska njemačkih trupa, kardinal Adam Sapieha ga redi za svećenika 01.11.1946. Iako je želio ostati i pomoći svom narodu u obnovi ruševina, kardinal ga je poslao u Rim, na postdiplomski studij. Na glasovitom rimskom sveučilištu Angelicum, je magistrirao i doktorirao, a onda se vraća u Poljsku.
Prva služba Karola Woytile je bila u Niegowicama, a zatim preuzima službu župnog vikara u jednoj krakowskoj župi. Vjernici, a posebno mladi su ga veoma voljeli. Odmah je organizirao mladež, vodio bi ih na planinarenje, skijanje, održavao pozorišne predstave, podsticao ih da pišu, slikaju... Od 1954. godine, postaje profesor etike u Liblinu, a iste godine osniva i bračno savjetovalište, koje je bilo vrlo uspješno. Ostaje pomalo iznenađen kada ga 1958. godine imenuju krakowskim pomoćnim biskupom, a zatim 1963. godine i nadbiskupom, tada odlazi i u Rim kao aktivni sudionik na II vatikanskom koncilu. U Poljskoj je bio stalno pod budnim špijunskim okom komunističkih vlasti, koje su ga počele smatrati opasnim, a posebno nakon što ga na konzistoriju 1967. godine papa Pavao VI imenuje kardinalom. Bio je veoma iznenađen da je papa dosta dobro upoznat s njegovim djelovanjem, što ga je oduševilo i dalo mu ohrabrenje i podstrek u daljnjem radu. Prvu bitku protiv komunista kardinal Karol Woytila je dobio već 1977. godine u Nowoj Huti, prvom ateističkom gradu u Poljskoj, koji su komunisti sagradili. Potajno je s nekolicinom suradnika razradio plan evangelizacije u tom gradu, da bi na kraju komunisti ipak morali posustati i dozvoliti izgradnju katoličke crkve u njemu.
1978. je bila godina koju je Bog odredio kao ključnu u njegovom životu. Papa Pavao VI umire i kardinal Karol Woytila odlazi u Rim na konklavu u kojoj je 26.08.1978. izabran novi papa Ivan Pavao I. Bila je to specifična konklava u kojoj su u izboru pape učestvovala čak trojica kardinala - budućih papa, Albino Luciani, budući Ivan Pavao I, Karol Woytila, budući Ivan Pavao II i Joseph Ratzinger, budući Benedikt XVI. Posebno prijateljstvo se tada javilo između njega i njemačkog kardinala Ratzingera, tadašnjeg nadbiskupa Munchena. To prijateljstvo će izuzetno obilježiti i obogatiti živote njih obojice.
Niko nije mogao ni naslutiti da će pontifikat Ivana Pavla I trajati svega 33 dana. Vijest o njegovoj smrti šokirala je svijet. Kardinali se ponovo okupljaju u Rimu da izaberu novog poglavara Crkve. Većinska odluka kardinala pada upravo na kardinala Woytilu, što je bilo nemalo iznenađenje. Bio je autsajder, koji nije bio ni u kakvim kalkulacijama različitih novinara i crkvenih analitičara, ali Bog je za Crkvu očigledno imao drugačije planove. U čast svog prethodnika uzeo je ime Ivan Pavao II i tako postao prvi papa netalijan još od 1523. godine, odnosno smrti pape Hadrijana VI, koji je bio Holanđanin (papa Klement XI, čiji je pontifikat trajao od 1700. do 1721. godine, je bio Albanac, ali je rođen i cijeli život živio u Italiji).
Već od samog početka svog pontifikata Ivan Pavao II je počeo izazivati oduševljenja vjernika širom svijeta. Njegov posjet rodnoj Poljskoj 1979. po mnogima je značio početak kraja komunizma. Uprkos žestokom zastrašivanju naroda, papu je tada u zračnoj luci dočekalo preko 2 miliona Poljaka. Širenje njegove popularnosti komunisti više nisu moglu obuzdati.
Papa Ivan Pavao II bio je potpuno drugačiji od svega što su ljudi zamišljali kao jednog papu. Proputovao je svijet susrećući se s vjernicima i predvodeći mise u tim zemljama na njihovim jezicima. Posebno je uživao biti s mladima i biskupe je snažno usmjeravao na pastoral upravo mladih ljudi, upozoravaću da su oni budućnost crkve. Iako dosta liberalniji i pospustljiviji nego što su mnogi očekivali, zadržao je veoma čvrsta stajališta posebno prema odbrani svećeničke discipline, neraskidivosti bračne zajednice, svećeničkog celibata i protivljenju ređenja žena za svećenike i homoseksualnih brakova. Stao je nepokolebljivo u odbranu braka, dostojanstva žene, ali je i digao glas protiv abortusa, eutanazije, izrabljivanja djece radnika i nepoštivanja vjerskih sloboda. Posebnu kontroverzu izazvao je kada je pobačaj nazvao novim holokaustom. Veoma strogo se obračunao sa tradicionalistima, predvođenim nadbiskupom Marcelom LeFebvreom, ali i brojnim liberalnim teolozima kao što su Hans Kung ili Leonardo Boff.
Jedan od kardinala koji su se Ivana Pavla II najviše dojmili bio je Joseph Ratzinger, kojeg je 1981. godine pozvao da preuzme mjesto Pročelnika kongregacije za nauk vjere, najodgovornije pozicije u Rimskoj kuriji, a koji će na toj poziciji ostati sve do kraja njegovog pontifikata i odlukom većine kandidata biti izabran kao njegov nasljednik. Nakon pada komunizma u Evropi, posebno se zauzeo za obnovu katoličke crkve u tim zemljama, također veliku podršku dao je i Grkokatolicima koji su se u zemljama poput Ukrajine, Rumunije i Bugarske dizali iz pepela, stao je u njihovu zaštitu i jasno naznačio da je Katolička crkva jedinstvena bez obzira na obred.
Ekumenizam i međureligijski dijalog je nešto što je Ivan Pavao II sebi uzeo kao poseban zadatak. Njegova izvinjenja za sve nepravde koje su neki pripadnici Katoličke crkve nanijeli drugima odjeknuli su svijetom. Susreo se s patrijarsima i poglavarima svih pravoslavnih crkava izuzev Ruske i Srpske. Poseban je bio dirljiv susret s anglikanskim biskupima, uključujući tu i nadbiskupa Canterberry-a, prilikom posjete Velikoj Britaniji. Bio je otvoren i za dijalog s protestantskim crkvama, a jedan od zasigurno najvećih protestantskih propovjednika XX stoljeća, Billy Graham, je nakon smrti Ivana Pavla II rekao da je on bio najveći kršćanski misionar i apostol svog vremena. Njegov poziv vođama svih religija svijeta na Svjetski dan molitve za mir u Assisiu, koji je održan 27. 10. 1986. godine i nakom je prisustvalo više od 120 vođa i predstavnika različitih svjetskih religija, bilo je nešto nezamislivo do tada. Bio je prvi papa koji je ušao u sinagogu, gdje je zatražio oprost za zločine koje su počinili neki koji su sebe smatrali katolicima, a bili su u nacističkim redovima. Stupio je i u dijalog s muslimanima, budistima, hindusima i drugim nekršćanskim religijama, nastojeći podstaknuti ljude da predvladaju strah i mržnju među religijama. Prilikom posjeta Siriji 2002. godine, ušao je u nekadašnju crkvu sv. Ivana Krstitelja, koju su muslimani pretvorili u džamiju i tamo se pomolio nad mjestom gdje je po tradiciji sahranjena glava tog proroka i jednog najvećih svetaca koji se časti u kršćanstvu.
Još uvijek su nerazjašnjene okolnosti pokušaja atentata na njega, koji je izveo Turčin, Mehmet Ali Agca 13 maja/svibnja 1981. godine, kada je Ivan Pavao II za dlaku izbjegao smrt. Zasigurno je smetao mnogim političkim ideologijama, ali ovo je bio najjači konkretan pokušaj ubojstva. Nakon ovoga je za njega sprecijalno izgrađeno vozilo sa neprobojnim staklom, koje je narod odmah odmilja nazvao papamobil. Papa je ponovo iznenadio svjetsku javnost kada je nedugo poslije izlaska iz bolnice otišao u zatvor i posjetio atentatora, te mu osobno rekao da mu oprašta. Sasvim je bilo očigledno da se mora učiniti nešto na reorganizaciji obezbjeđenja Vatikana i samog svetog oca. No, već od tada počeli su i njegovi zdravstveni problemi. 1992. godine operirao je benigni tumor na debelom crijevu, dvije godine kasnije je pri jednom padu išćašio kuk, nakon čega nikad više nije mogao normalno hodati. Najveći križ za njega je bila Parkinskonova bolest koja mu je dijagnosticirana i s kojom se hrabro i dostojanstveno nosio do kraja života. Zadnjih godina njegovog života mnogi su ga prozivali da bi trebao otići u mirovinu, ali on je to odbijao uvijek tvrdeći da ''ni Isus nije sišao s križa''.
Papa Ivan Pavao II je više puta izražavao posebnu zabrinutost za rat na Balkanu. U Bosnu i Hercegovinu je želio doći još za vrijeme rata 1994. godine, ali to nije uspio. Nakon toga je u BiH bio dva puta: u Sarajevu (12-13. 04. 1997) i Banja Luci (22. 06. 2003). Imenovao je kardinalima dvojicu bosanskohercegovačkih biskupa, Guida del Mestria (1991.) i Vinka Puljića (1994.)
02. aprila/travnja 2005. godine, iako očekivana, vijest o smrti Ivana Pavla II, šokirala je svijet. Na njegovom pogrebu okupilo se preko milion ljudi iz čijih se grla moglo čuti ''santo subito'' (svetac odmah), nazočili su najviši zvaničnici gotovo svih država svijeta, te mnoštvo drugih poznatih ličnosti iz svijeta umjetnosti, showbusinesa i politike. Prvi put u povijesti pogrebu jednog pape prisustvovali si poglavari većine pravoslavnih crkava, među njima i carigradski patrijarh Bartolomej I, zatim anglikanski primas, nadbiskup Canterberry-a, Rowan Williams, te poglavari i predstavnici brojnih drugih krščanskih crkava i drugih religija.
Voljom većine kardinala za novoga papu je izabran njegov veliki prijatelj i najbliži suradnik kardinal Joseph Ratzinger, koji je uzeo ime Benedikt XVI. On je, na odobravanje sveopće crkve, 01. maja/svibnja 2011. svoga predhodnika Ivana Pavla II proglasio blaženim.

Papa Ivan Pavao II proglašen blaženim

2011-05-03T01:31:00.005+02:00

Papa Benedikt XVI je tijekom svećanog misnog slavlja, u nedelju 01. maja/svibnja, blaženim proglasio svog prethodnika, papu Ivana Pavla II. Beatifikaciji je nazočilo više od milion ljudi, a putem direktnog tv prijenosa, događaj su pratili i milioni širom svijeta.
Među kardinalima koji su koncelebrirali bili su i kardinal Vinko Puljić, nadbiskup vehbosanski, te kardinal Josip Bozanić, nadbiskup Zagrebački.

Uvijet da se neko proglasi blaženim je nadnaravni događaj po zagovoru te osobe. O tome je svjedočila s. Maria Simon Pierre, koja je po zagovoru Ivana Pavla II, čudesno i medicinski neobjašnjivo, ozdravila od Parkinsonove bolesti, od čega je bolovao i sam blaženik.

Blagdan novog blaženika Ivana Pavla II slavit će se 22 oktobra/listopada, na dan njegove koronacije.

V

Sretan Uskrs, Hristos Voskrese!

2011-04-24T15:28:00.002+02:00

Isus Krist je bio najveći čovjek u povijesti.

Nije imao sluge, a ipak su ga zvali Gospodin.

Nije imao diplomu, a ipak su ga zvali Učitelj.

Nije imao lijekove, a ipak su ga zvali Izlječitelj.

Nije imao vojsku, a ipak su ga se plašili kraljevi.

Nije izvojevao vojne pobjede, a ipak je pobijedio čitav svijet.

Nije počinio nikakav zločin, a ipak ga raspeše.

Bijaše pokopan u grob, a ipak je živ!

Uskrsnuo je Isus, naše grijehe odnio. Neka ljubav Njegova uskrsne i u našim srcima da se vrijeme molitve i obraćenja nastavi i dalje iako je korizma završila. Sretan vam Uskrs svima, i Istočnoj i Zapadnoj braći i sestrama!

Vaskršnja čestitka patrijarha Irineja

2011-04-23T14:43:00.003+02:00

Hristos voskrese!
Smrt odnese!
Večni život donese!

Pozdravljajući Vas, braćo i sestre, ovim pozdravom večne radosti, u njegovoj svetlosti i besmrtnom značenju, mi, vaši episkopi, svedočimo pred vama i pred svim ljudima veliku i svetu istinu naše hrišćanske vere i naše Pravoslavne Crkve. Obasjani svetlošću Hristovog vaskrsenja, saznajemo, naime, da na zemlji postoje samo dve vrste ljudi, dve vrste vernikâ: oni koji veruju u život večni, koji njime i za njega žive; i poklonici smrti i ništavila. Svako od nas, svakoga dana, svakoga trenutka našeg zemnog života, treba da se upita: u koju vrstu od ove dve spadam, kojoj vrsti ljudi pripadam? Pripadam li onima koji su poznali da su večna i besmrtna bića; ili onima koji veruju da smrt i ništavilo čine njihov početak i kraj, proždirući konačno sva bića i sve tvari? Jesam li u spasonosnoj zajednici sa onima koji već ovde na zemlji žive večnim životom i za večni život; ili sam u žalosnom društvu onih kojima gospodari smrt? Zato se, uostalom, takvi grčevito i drže samo za prolazni život, klanjajući se – javno ili tajno – smrti i prolaznosti…

Mi hrišćani po tome i jesmo hrišćani, što verujemo u život kao vrhovnu vrednost i smisao ljudskog naznačenja i što se klanjamo neprolaznom životu i večnoj svetlosti. Drugim rečima, mi verujemo u Hrista Gospoda, Koji je pobedio smrt. Samim tim, verujemo i u opšte vaskrsenje svih ljudi i u večni život svih stvorenja.

Evo, ponovo nas obasjava večna svetlost iz Hristovog živonosnog Groba. Zato, radujmo se, braćo i sestre, što smo stvoreni i što postojimo – ne za smrt i ništavilo, već za večni život i neprolaznost! Radujmo se, jer je Vaskrsli Hristos pobedio greh, smrt i svaku čovekoubilačku demonsku silu! Radujmo se, jer je razagnao mrak smrti iz ljudskog bića i tamu neznanja iz ljudskog uma i sa čovekovih očiju! Radujmo se što, blagodareći Vaskrsenju Njegovom, u dubinama bića i tvari više ne caruju mrak i smrt, nego neprolazna svetlost i večni život! Radujmo se i veselimo što istorija sveta i roda ljudskog više nije bespovratno umiranje i iščezavanje, već stvarnost zakvašena kvascem večnog života!

Možda više nego ikad u istoriji, danas je kod ljudi pokolebana vera i nada u neprolazni smisao ljudskog života. Verujući u Vaskrsenje Hristovo, u opšte vaskrsenje mrtvih i u život večni, mi zapravo verujemo u neuništivost vere i ljudske nade, u nepobedivost smisla života. Verom postajemo sigurni da, ipak, „nad svom ovom grdnom mješavinom, opet umna sila toržestvuje“ (Njegoš). Verujući u Vaskrsenje Hristovo, i ispovedajući Vaskrsloga Hrista kao Gospoda i Spasitelja, mi verujemo u neprekidno vaskrsavanje i obnavljanje neuništivog ljudskog dostojanstva.

Danas su ljudski moral, stid i dobrota uniženi i zgaženi upravo zato što je ljudska svest oprhvana smrću i besmislom. Verujući u Vaskrsloga Hrista – u Njega kao Put, Istinu i Život, mi verujemo u obnavljanje i vaskrsavanje ljudskog morala, stida i dobrote. U naše dane se ljuljaju temelji ljudske kulture i pomračuju ciljevi ljudskog delanja i stvaralaštva. Samo oni koji veruju u Hrista i srcem vide Vaskrsenje Njegovo, opšte vaskrsenje mrtvih, i večni smisao svih stvorenja; prepoznaju neuništivo korenje čovekovog delanja i nepresušne izvore ljudskog stvaralaštva i kulture.

Danas, samoživost, duhovna čamotinja, vlastoljublje i praznoslovlje prete da unište cvet nesebične ljubavi ugrađene u ljudsku prirodu, na čijem plamenu se greju sva bića i sva stvorenja; prete da ubiju radost života, rađanu iz slobode, uzajamnosti i delatne samožrtvenosti. Samo Vaskrsli Hristos, Koji se uselio u nas i došao među nas – da služi, a ne da vlada; da se daruje i žrtvuje, a ne da žrtvuje sebi druge – obnavlja u nama oganj nesebične ljubavi, bratske uzajamnosti, služenja i samožrtvenosti. Samo vera u besmrtnost, zasijala iz Hristovog Groba, spaljuje svojim ognjem samoživost i samoljublje kao lažno načelo i pogrešan način življenja. Jedino nam ona otkriva večnu istinu da je u samožrtvenoj ljubavi prema Bogu i bližnjima, prema svima stvorenjima, izlaz iz svih ljudskih obmana i laži, oslobođenje od lažnog življenja i telesnog mudrovanja, spas od svih tmina i bezizlaza!

Sebičnost i nepoštenje i danas – kao i juče, kao i sutra – uništavaju svako pravo zajedništvo, zajedničko dobro i imovinu. Nepoverenje i gramzivost, vlastoljublje, nasilje, i otimanje tuđeg, ugrožavaju ličnost i njenu bogodanu slobodu. Ta sebičnost, gramzivost i nasilje utoliko su veći ukoliko čovek nije progledao da sagleda svoje večno dostojanstvo, niti je otvorio oči za večna prostranstva i vidike svoga bića – ukoliko je vezaniji za zemaljska i prolazna blaga. Samo duše obasjane svetlošću Vaskrsenja Hristovog, obnovljene nadom u opšte vaskrsenje mrtvih i prekaljene verom u dobra koja moljac ne nagriza i rđa ne kvari, oslobađaju se sebičnosti, osećanja biološke ugroženosti, straha, gramzivosti, otimanja od drugih, i nasilja nad njima. Očarani večnošću, bogatstvom i preizobiljem večnoga života, sinovi i kćeri svete Crkve nalaze pravu meru svega, i ravnotežu između prolaznog i neprolaznog; između onoga čemu treba služiti i za šta se vredi žrtvovati, i onoga što je nedostojno čoveka i čovekovog dostojanstva, življenja i delanja. Njima postaje jasna velika Hristova istina o životu: „Kakva je korist čoveku ako zadobije sav svet, a duši svojoj naudi? Ili kakav će otkup dati čovek za dušu svoju?“ (Mk 8,36–37).

Zaista, Vaskrsenjem Hristovim, kao i verom u opšte vaskrsenje mrtvih i u život večni, učimo se da osvajamo – ali ne da osvajamo prolazna i ograničena zemaljska prostranstva, nego večni i beskonačni prostor božanske ljubavi i dobrote. Vaskrslim Hristom – izgubljeni zadobijaju nadu da će se naći; bolesni da će ozdraviti; bezutešni da će se utešiti; umirući da će vaskrsnuti; majke ostale bez dece da će svoje naručje ponovo ispuniti i večno se zagrliti sa svojom decom!

U ovo naše vreme, odnosi među narodima i među pojedincima ugroženi su sebičnošću, međusobnim prezirom, nasiljem i mržnjom. Strašni i apokaliptični zemljotres u Japanu, i njemu slična prirodna znamenja našeg vremena u svetu, podsećaju nas na ljudsku nemoć, na smrtnost i ništavilo ljudskih dela. Očevidno, duhovni i moralni poremećaji u ljudskom društvu, kao odvajkada, praćeni su i sada prirodnim poremećajima, poput cunamija. Nisu li to novi podsetnici svemu čovečanstvu da zaista postoji uzajamnost među duhovno-moralnim stanjem i prirodnim fenomenima? Zbivanja u prirodi nas podsećaju da od našeg ljudskog načina življenja i ponašanja zavisi prirodni poredak stvari. Podsećaju nas da je čovek odgovoran ne samo za sebe i svoj narod, nego i za sve ljude i sve narode, kao i za sveukupnu Božju tvorevinu.

Upravo na tu odgovornost ukazuje nam svetlost Hristovog Vaskrsenja, koja obasjava sve i sva, otkrivajući smisao svih događanja u vremenu i života u večnosti. Vaskrsli Hristos, Koji je Svojim raširenim rukama na Krstu sve i sva zanavek zagrlio i sve obasjao svetlošću Svoga Vaskrsenja, poziva Svojom bogočovečanskom ljubavlju sve ljude i narode na samožrtvenu ljubav, na uzajamno mirenje i bratsko praštanje. Njegov poziv svima na večni život, na praštanje svima za sve, Njegovo opraštanje svima sa Krsta i davanje večnog smisla svemu postojećem, svim zbivanjima i čitavoj istoriji, greje nam i vaskrsava dušu, obnavlja srce i ispunjuje život mirom i radošću. Vaskrsenje Hristovo vraća sveukupnoj tvorevini njen bogodani poredak i smisao. Vraća Boga ljudima i ljude Bogu. Vraća ljude jedne drugima, i daruje im pravi način postojanja i večni smisao življenja.

Zato, oprostivši sve jedni drugima Vaskrsenjem Hristovim, i zagrlivši se večnim zagrljajem, zapevajmo jednim srcem i jednim ustima, i naučimo sve ljude i sve narode da pevaju pesmu večne ljubavi i života:

Hristos vaskrse iz mrtvih, smrću smrt porazivši, i onima koji su u grobovima život darovavši.
Pojmo, o pojmo i mi, i svi ljudi, ovu večnu pesmu, i sveradosno se pozdravljajmo, sada i svagda i vavek:
Hristos vaskrse! Vaistinu vaskrse!

( Patrijarh Irinej)

Uskršnja čestitka kardinala Vinka Puljića

2011-04-23T13:42:00.003+02:00

Za ovogodišnji Uskrs želim vam govoriti riječima Sluge Božjega Ivana Pavla II., koji će uskoro biti proglašen blaženim. Bile su to snažne riječi i poruke koje nam je uputio u Katedrali i na stadionu Koševo 12. i 13. travnja 1997. godine. Svjedoci smo kako su odjeknule te riječi, ali ih želim ponovno uprisutniti i oteti zaboravu u ovoj godini kad će blagopokojni Papa biti proglašen blaženim, upravo na Nedjelju Božanskog milosrđa ili Bijelu nedjelju, 1. svibnja 2011.

"Zagovornika imamo kod Oca - Isusa Krista, Pravednika" (1 Iv. 2, 1), riječi su kojima je blagopokojni Papa započeo svoju poruku na Koševu. Tom porukom htio nam je ojačati nadu i probuditi pouzdanje u Uskrslog Krista. Navodim Papine riječi: "U Djelima apostolskim čitamo: Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev, Bog otaca naših, proslavi slugu svoga Isusa (Dj. 3,13)...Bog ga uskrisi od mrtvih (Dj. 3, 15). Tako govori Petar koji je bio izravni svjedok Kristove muke, smrti i uskrsnuća. On je upravo kao očevidac svega bio poslan sinovima Izraelovim i svim narodima svijeta. Apostoli postadoše jednako svjedoci te istine, jer su svojim očima vidjeli Krista raspetog i uskrslog. On im se ukazao u dvorani Posljednje večere, dopustio im je da ga se dotaknu."

Kao da i nama iskušavanima toliko godina nakon rata, Papa isto govori: Krist govori vašim jezikom. Stanovnici ove zemlje, imamo Zagovornika kod Boga! Ime mu je Krist, Pravednik. U Njemu je naša nada i sigurnost. Papa nas hrabri:"Mir, kojeg Krist dariva svojim učenicima nije mir što ga pobjednici nameću pobijeđenima, jaki slabijima. Taj mir ne nalazi svoje opravdanje u sili oružja. On se naprotiv rađa iz ljubavi. Rađa se iz Božje ljubavi prema čovjeku i iz čovjekove ljubavi prema čovjeku. Posebno snažno odjekuje Božja zapovijed: Ljubi Gospodina, Boga svojega, svim srcem svojim...Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe. (Pnz. 6, 5; Lev 19, 18)".

Uprisutnjujući te riječi svetog Oca koji, citirajući Riječ Božju, hrabri nadu koju temelji na Uskrslom Kristu, želimo u ovom slavlju Uskrsnuća otkriti Krista Zagovornika i Pravednika. U Njemu imaju Zagovornika kod Boga toliki mrtvi čije grobove obilazimo, kao i oni za čije grobove ne znamo. Oni, čije suze ljudska utjeha ne može obrisati. On tješi "rasplakane jeruzalemske žene na križnom putu" (osma postaja). Tolikoj siročadi, brojnim napuštenima kao da dovikuje "dođite svi vi umorni i opterećeni, ja ću vas utješiti" (Mt. 11, 28).

Bezbrojni pogaženi i obespravljeni nalaze u Kristu Zagovornika kod Boga i snagu hodeći ovom zemljom. Toliki, kojima mrak pada na oči od sumornog stanja i besperspektivnog života, kao da čuju "ja sam Svjetlo svijeta" (Iv. 8, 12). Zagovornik dovikuje i onima koji su uplašeni pred krutom realnošću bolesti i straha:"Ja sam uskrsnuće mrtvih" (Iv. 11,25). Onima koji lutaju u traganju za istinom poručuje:"Ja sam Istina" (Iv. 14, 6).Onima koji lutaju u beznađu i bez cilja:"Ja sam Put i Život" (Iv. 14, 6). Kad vidimo na koji način vladaju moćnici s dvostrukim mjerilima, te se u nama pojavljuje bunt na nepravde i poniženja, Uskrsli hrabri:"Ne bojte se, ja sam s vama u sve dane..." (Mt. 28, 20).

Iz vjere u Uskrslog, Živog i trajno Prisutnog Krista, s pouzdanjem upravljamo svoj pogled u Božju Providnost. Želimo prepoznati svoje dostojanstvo plaćeno Otkupiteljevom krvlju. Uz Uskrslog Krista, neka su i naša čela uzdignu puna nade i pouzdanja. Donosimo svoj život, živote naših obitelji, bolesnika i izbjeglica da po zagovoru svoje Nebeske Majke uzraste naša vjera i radost življenja, te hrabrost i spremnost u nošenju križa suočiti se sa svim izazovima svagdašnjice.

Pred Tebe, Raspeti i Uskrsli Kriste, danas donosimo ovu našu zemlju Bosnu i Hercegovinu i svoju Vrhbosansku nadbiskupiju. I svu našu povijest koju često iz ideologije iskrivljuju ili niječu. Donosimo sadašnjost koja je opterećena sumornošću i beznađem da je obasja Tvoja svjetlost uskrsnog jutra. U Tvoje ruke stavljamo našu budućnost. Neka Kriste, rane Tvoje proslavljene, budu lijek našim ranama i svanuće našim nadanjima.

Neka Uskrsli Krist učvrsti vašu nadu i život ispuni radošću i hrabrošću kojom ćete nositi svoju svagdašnjicu. Zato vam svima želim radostan i blagoslovljen Uskrs. Neka svaka duša, pripravljena za ovo svetkovanje, istinski uskrsne na radost života i hrabrost nošenja križa. Iz probodenog boka, neka provre vrelo milosrđa na naše duše, na naše međuljudske odnose, da naučimo i znamo praštati, pomirenje u Isusu izgrađivati. Iz tog povjerenja kojeg Isus poklanja nama smrtnicima, i sami gradimo povjerenje jedni prema drugima i neka se iz tog povjerenja rađa radosna suradnja za bolji život kojeg jamči Uskrsli Krist.

U tom duhu neka vam je još jednom sretan i blagoslovljen Uskrs. Kako ove godine slavimo uskrsno otajstvo na isti dan kao i braća Istočnog obreda, neka nam bude još veći razlog umnožene radosti u istom Uskrslom Kristu.

Sve vas pozdravljam i na vas zazivam Kristov mir i blagoslov!

(Kardinal Vinko Puljić - nadbiskup i metropolit vrhbosanski)

O trapistima Marije Zvijezde

2011-04-08T21:25:00.011+02:00

Kada je njemački trapist, o. Franz Pfanner, nakon neuspješnog pokušaja osnivanja trapističkog samostana u Ugarskoj i problema sa upravom vlastitog reda, u Rimu čuo jednog prosjaka, koji je primjetivši da Pfanner govori njemačkim jezikom, uzviknuo: ''šta ćete ovdje? Bolje idite u Tursku širiti vjeru!'', sigurno nije ni slutio da će njegovo ime imati izuzetan značaj za Katoličku crkvu u jednom dijelu tadašnje Osmanske imperije, koji je danas nezavisna država - Bosna i Hercegovina. Nakon novih neuspjeha u pregovorima oko otvaranja samostana u Ugarskoj, čuvši da su turske vlasti dopustile i kršćanima da mogu kupiti zemlju, početkom maja/svibnja 1869. godine on dolazi u Bosnu, tačnije u Delibašino selo kod Banja Luke i tu odlučuje kupiti zemljište za izgradnju samostana. Iako potpuno svjestan da će to morati biti skroman samostan, možda čak i bez zvonika, jer je znao muslimani takvu gradnju sigurno neće dopustiti, odlučio je ustrajati u svojoj namjeri. U Bosni su tada jedini dušobrižnici katolika bili oci franjevci, koji čuvši za njegovu ideju nisu bili baš optimistični, kao ni austrougarski konzul, ipak je, za 1 400 dukata, od jednog banjalučkog katolika uspio kupiti zemljište od 79,5 dunuma. Ubrzo su mu se priključila još četvorica trapista, zajedno sa dva postulanta i time je započeo život novog trapističkog samostana, kojeg je o. Franz Pfanner nazvao Marija Zvijezda (Maria Stern). Prvi samostan je bio jedna mala drvena baraka, a nedugo kasnije počinje gradnja samostana od kamena, koju nakon samo nekoliko mjeseci prekida lokalni paša, iz razloga što su mu trapisti odbili dati mito. Franz Pfanner uz pomoć franjevaca tajno odlazi u Istanbul i tamo dobija dozvolu za gradnju. Zbog teške situacije većina braće je otišlo, jedan je umro, tako da su uz njega ostala samo dvojica, ipak i ostali se uskoro vraćaju, a za njima dolaze i novi. Zajednica se počinje povećavati. Uz dozvolu tadašnjeg bosanskog biskupa fra Paškala Vujičića trapisti u Banja Luku pozivaju i sestre milosrdnice sv. Vinka Paulskog, koje na dijelu trapističkog imanja otvaraju školu. Uskoro o. Franz Pfanner odlazi u Afriku gdje osniva novi samostan Marianhill, gdje pet godina kasnije, 24.05.1885 i umire. U tijeku je proces njegovog proglašenja blaženim.
Dolaskom austrougarske vlasti u Bosnu i Hercegovinu počinje jedno sasvim novo doba za Mariju Zvijezdu. Oni osnivaju pilanu, mljekaru, pivaru, ciglanu, tvornicu sukna s predionicom i tkaonicom, štampariju, kamenolom, žitnicu-silos, hidrocentalu na Vrbasu... Ovdje treba reči da je prva električna sijalica u BiH zasijala upravo u Mariji Zvijezdi. Godine 1885., dekretom uprave reda, samostan je uzdignut na rang opatije, a za prvog opata izabran je o. Bonaventura I Baier. Samostansko bratstvo se neprestano povećavalo, prvenstveno dolaskom monaha iz Njemačke, samostan je proširen, izgrađeno je sirotište, javna kuhinja, veliki broj zanatskih postrojenja... Do drugog svjetskog rata opatija je brojala preko 200 monaha, međutim tada se nad nju počinju nadvijati crni oblaci.
Krajem drugog svjetskog rata, povlaćenjem njemačke vojske, odlazi velika većina njemačkih i austrijskih kolonista, koji su se tu naselili za vrijeme Austrougarske, a za njima iz samostana odlazi i većina monaha njemačke narodnosti. Kraj rata među samostanskim bratstvom dočekan je s radošću, međutim ulaskom partizanskih jedinica u Banja Luku počinje strahovit teror nad preostalim monasima u samostanu. Nakon što je jedan trapist ubijen, tadašnji opat o. Bonaventura II Diamant i gotovo svi preostali monasi njemačke narodnosti, teška srca napuštaju Mariju Zvijezdu i odlaze u Njemačku, tako da u samostanu ostaju samo trapisti hrvatske i slovenske narodnosti. Počela su hapšenja i zlostavljanja monaha, a agrarnom reformom oduzeto im je doslovce sve osim crkve, čak i samostan. Komunistička vlast im je ostavila samo: 10 motika, četiri budaka, jedne tačke, jednu sjekiru, jednu pilu, jednu turpiju, dvoje grablje i 30 dunuma livade, ovdje treba reči i da je tada svaki od monaha bio i po nekoliko puta temeljito pretresen da slučajno ne bi u džepovima sakrio nešto od alata. Osim što su ostavljeni bez ičega, trapisti su morali trpjeti još brojna poniženja. Pred njihovim očima brutalno se uništavao samostanski inventar i druga nepokretna imovina, koju nisu mogli iznijeti, tako da je samo u jednom danu spaljeno preko 20 000 knjiga koje je samostan posjedovao. Bilo je tu i veoma vrijednih stvari, namještaja, misnog ruha i još mnogo čega što je bezobzirno uništavano. U divljačkom ponašanju ljudi koji su to uništavali, a među njima je bilo i onih kojima su trapisti uvelike pomogli u životu, monasi Marije Zvijezde mogli su svojim očiima vidjeti vidjeti i na vlastitoj koži osjetiti, šta je to sotonska mržnja, kojom su pogođeni bez ikakvog razloga. Međutim, nisu se htjeli predati i dalje su odlučili ostati.
Narednih godina bilo je namjere smirivanja tenzija, kao što je, početkom šezdesetih godina, pokušaj ponovne proizvodnje sira trapista u suradnji s državnom tvrtkom, međutim problem se i tu javio nakon što su trapisti odbili dati formulu za pravljenje sira, koju u samostanu uvijek zna samo jedan ili dva monaha i smatra se strogom tajnom, tako da je i ta ideja propala. Veliki potres koji je pogodio Banja Luku 26.10.1969. godine, teško je oštetio samostan i većina braće, predvođena opatom Fulgencijem Oraićem, se privremeno sele u Kloštar Ivanić. Da bi pomogao trapistima da prežive, tadašnji banjalučki biskup, mons. Alfred Pichler, osniva novu župu - Marija Zvijezda, koju će voditi trapisti. To je prvi i jedini slučaj da trapisti preuzimaju takvu vrstu patorala, međutim, to je bio jedini način da opstanu. Posljednji opat Marije Zvijezde, dom Fulgencije Oraić, umire 27.05.1977. godine, u Kloštar Ivaniću i sahranjen je na samostanskom groblju u Banja Luci, a nakon njega uprava reda je odlučila da do daljnjeg više neće imenovati opate, nego će na čelu samostana biti superior i za tu funkiciju trapisti biraju o. Antona Artnera.
Nova nesreća koja pogađa trapiste, kao i cijelu Bosnu i Hercegovinu, dešava se početkom 1992. godine, odnosno ratnim vihorom koji je župu gotovo u potpunosti iselio. Broj redovnika u samostanu počeo je opadati, stariji su umirali, a novih zvanja nije bilo. Samostansko bratstvo se svelo na svega tri, a onda smrću o. Antona Goričaneca, na dva redovnika, rođenu braću o. Zvonka i o. Tomislava Topića. Uprava reda brigu za samostan povjerila je opatiji Sept-Fons u Francuskoj, odnosno njihovom opatu, dom Francoisu de Place-u. Bilo je čak i prijedloga da se samostan zatvori, međutim braća Topić, uz veliku pomoć banjalučkog biskupa mons. Franje Komarice, te vrhbosanskog nadbiskupa kardinala Vinka Puljića, uspjela su se izboriti za opstanak.
U svom sivilu, koje se nadvilo nad bosanskohercegovačkim katolicima, kao da se odjednom na Mariju Zvijezdu spustio tračak nade. Braći Topić se pridružilo par kandidata, a u suradnji s Caritasom banjolučke biskupije, ponovo je počela proizvodnja sira trapista. Još uvijek postoji i problem povrata imovine. Nadajmo se da će vlasti Republike Srpske napokon ispuniti nešto od obećanja koja su trapistima davana o povratu bar dijela onoga što im je nekada pripadalo.

''Ne boj se stado malo, svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo''. (Luka 12, 32)

(Vladimir Fučec)

2011-04-04T00:55:00.003+02:00

PAPA BENEDIKT XVI JE DOBRODOŠAO U HRVATSKU

Kontroverzni hrvatski vjerski portal Križ Života izvršio je veliko višemjesečno istraživanje o mišljenju hrvatskih građanja u vezi dolaska pape Benedikta XVI u Hrvatsku. Interesantno je da je anketa pokazala da 82,9% vjernika podržava papin dolazak. Ovakva vijest je ohrabrujuća s obzirom da se radi o portalu koji i nije baš omiljen u redovima katoličkog klera, ponajviše zbog (pre)čestog kritiziranja crkve i po nekima, pretjeranog isticanja negativnih dešavanja oko nje.
Da podsjetimo, papa Benedikt XVI će 04. i 05. juna/lipnja ove godine posjetiti Hrvatsku, odnosno njen glavni grad Zagreb i na gradskom hipodromu održati misu povodom Dana obitelji.

Apostoli

2011-04-03T23:04:00.007+02:00

'' Govorili su mu dakle drugi učenici: Vidjeli smo Gospodina! On im odvrati: Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati. I nakon osam dana bijahu njegovi učenici opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: Mir vama! Zatim će Tomi: Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.Odgovori mu Toma: Gospodin moj i Bog moj! Reče mu Isus: Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju! " ( Ivan 20, 25-29 )

( Deveti dio )

TOMA

Toma je bio jedan od dvanaestorice Isusovih učenika. Njegovo ime Toma (Teu'ma), na aramejskom znači blizanac, a i Ivan u svom Evanđelju njegovom imenu dodaje i dodatak Didymus, što na grčkom također znači blizanac. Ne možemo sa sigurnošću reči šta bi njegov nadimak značio, da li je možda imao brata blizanaca ili ga je dobio po nećemu drugom, ali ovaj podatak nam daje do znanja da je i on, kao i Petar (Šimun), Bartolomej (Natanael), Matej (Levi) i Tadej (Juda,) jedan od onih apostola koji su nam ostali poznati po svojim nadimcima. Ipak, Toma je jedini od njih čije pravo ime nije otkriveno ni u Evanđelju niti u djelima otaca. Po nekim tradicijama i on se zvao Juda.
Matej u svom Evanđelju Tomu poimenice spominje samo prilikom imenovanja dvanaestorice apostola, dok Ivanovo Evanđelje donosi mnogo više podataka o njemu.
Nakon što je čuo za smrt svog prijatelja Lazara, Isus odlučuje da se vrati u Judeju, gdje je za dlaku izbjegao kamenovanje, tada Njegovi učenici počeše da ga odgovaraju od toga, međutim Toma pristaje uz Isusa i poziva ostale da, uprkos opasnosti, krenu za Njim. Uz Tomu su vezana i dva veoma očita kazivanja o Božanstvu Isusovom. U prvoj situaciji, nakon što Isus na ''posljednjoj večeri'' najavljuje svoju muku i odlazak na križ, Toma ga pita: '' Gospodine, ne znamo kamo odlaziš. kako onda možemo put znati?'' (Ivan 14,5), Isus mu na to odgovara: ''Ja sam put, istina i život. Nitko ne dolazi Ocu, osim po meni. Da ste upoznali meni i Oca bi ste mog upoznali. Od sada Ga i poznajete i vidjeli ste Ga.'' (Ivan 14,6). Druga situacija je ona napisana u uvodnim citatima ovog teksta. Nakon uskrsnuća, Toma nije bio s apostolima kada su prvi put vidjeli Isusa, te im svojim razumom nije mogao povjerovati da se to uistinu desilo. Osam dana kasnije se Isus ponovno ukazuje, i nakon što dodiruje njegove rane, Toma povjeruje, tada pokoravajući se izgovara riječi (ti si) Gospodin moj i Bog moj. (Ivan 20,28). Isus to ne niječe, nego mu odgovara: ''Budući da si me vidio povjerovao si, blaženi koji ne vidješe, a vjeruju'' (Ivan 20, 29). Zbog ovoga je i dan danas, u narodu, za one koji su pretjerano sumnjičavi, ostao naziv ''Nevjerni Toma''. U Ivanovom Evanđelju, Toma se poimenice spominje još jednom, prilikom trećeg Isusovog očitanja apostolima na Tiberijadskom jezeru. Djela apostolska navode da je Toma, zajedno sa ostalim apostolima, prisustvovao Isusovom uzašašću na nebo.
Dalje o Tomi saznajemo od crkvenih otaca i iz tradicije. Po tradiciji, on je prisustvovao uznesenju na nebo Marije, majke Isusove. Euzebije i Efrem Sirski navode da je Toma otišao propovjedati Evanđelje na istok, u Mezopotamiju, a zatim i Indiju. U Indiji i danas postoje zajednice kršćana (monofiziti i katolici istočnog obreda), koje imaju korijene upravo u crkvi koju je osnovao apostol Toma, otuda i naziv ''Tomini kršćani'', koji se često koristi za njih. Po njihovoj tradiciji, Toma je podnio mučeničku smrt, tako što je kamenovan, a zatim proboden kopljem. Njegovo mučeništvo spominju i crkveni oci Grgur Nazijanski i Nikefor, a o toj tradiciji, koju je čuo u Indiji, pisao je i Marko Polo. Na Koromandeljskoj obali, nedaleko od Madrasa, nalazi se križ iz VII stoljeća, koji obilježava mjesto mučeništva sv. Tome.
Nekoliko se apokrifnih, uglavnom gnostičkih spisa pozivaju na njegovo ime, međutim pisana su dosta poslije Tomine smrti, međusobno nemaju nikakve poveznice i sasvim je sigurno da su ih pisali različiti autori, ipak jedno djelo, poznato kao ''Tomino Evanđelje'', ostaje da plijeni pažnju teologa i povjesničara. Riječ je o spisu sa 113 teza, uglavnom Isusovih navodnih uputa. Potječe iz II stoljeća i ne može ga se u potpunosti svstati u gnostička djela. Nemoguće je odrediti ko je autor djela, ali sve kršćanske crkve jedinstveno odbacuju mogućnost da ga je Toma napisao.

Toma je bio poput većine nas. Onaj koji uvijek želi čvrste dokaze, ali nakon što se uvjerio ostao je vijeran do smrti, ili bolje rečeno, vjeran i u smrti koju je mučenički podnio zbog te vjere u Krista-Boga. Ono što se kod Tome može vidjeti je i poniznost i poslušnost. On prihvaća otići najdalje od svih apostola, u Indiju. Zemlju potpuno drugačiju od Palestine ili drugih zemalja unutar Rimskog carstva, gdje su većina drugih apostola otišla. Budimo i mi takvi. Ako i ostanemo nekad zadrti u svome insistiranju na čvrstim dokazima, budimo onda spremni i da kada ih dobijemo, ohrabreni time, postanemo još dosljedniji u svom putu ka istini.

V

U Mostaru za biskupa zaređen dr. Tomo Vukšić

2011-04-03T00:52:00.003+02:00

U subotu 02. aprila/travnja, u mostarskoj katedrali Majke Crkve, za prvog biskupa Vojnog ordinarijata u BiH, zaređen je mons. dr. Tomo Vukšić. Glavni zareditelj je bio kardinal Vinko Puljić, nadbiskup vrhbosanski, a suzareditelji mons. dr. Ratko Perić, biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski, te mons. dr. Franjo Komarica, biskup banjolučki. Svećanoj misi koncelebrirali su i mons. dr. Pero Sudar, pomoćni biskup vrhbosanski, mons. dr. Marko Semren, pomoćni biskup banjolučki, te još dvadeset biskupa i oko 150 svećenika, među kojima i fra Ivan Sesar, otac provincijal hercegovačke franjevačke provincije.
Mons. dr. Tomo Vukšić je rođen 09.01.1954. godine u Studencima kod Ljubuškog, za svećenika mostarsko-duvanjske biskupije je zaređen 1980. godine, a do imenovanja za biskupa obnašao je dužnost profesora na KBF-u u Sarajevu.
Biskup Vukšić je prvi biskup-ordinarij Vojnog ordinarijata u BiH, kojeg je utemeljio papa Benedikt XVI 01. februara/veljače ove godine. Vojni ordinarijati su autonomna crkvena područja, koja redovito obuhvataju granice jedne države, imaju status jednak biskupiji i njima upravlja, od Svete Stolice određen ordinariji, koji aktivno, kao i ostali biskupi učestvuje u radu Biskupske konferencije svoje zemlje. Zadatak Vojnog ordinarijata je pastoralna skrb nad pripadnicima vojske i policije.

Proljetno raspremanje

2011-03-31T00:42:00.000+02:00

Dvadeset i prvog Ožujka stanovnici sjeverne Zemljine hemisfere obilježili su prvi dan proljeća, za mnoge jednog od najljepših godišnjih doba. I uistinu je naljepše - jer donosi novi život, novu ljepotu, novu nadu. Životinje dobivaju prve mladunce, drveće i druge biljke dobivaju pupove, a potom listove ili cvjetove koji će na koncu donijeti ukusne plodove. Ljudi se u ovo vrijeme najčešće posvete raspremanju i čišćenju kuća, stanova, garaža i vrtova poznatom kao proljetno raspremanje. I Korizma najčešće dolazi u vrijeme proljeća , a ona je vrijeme koje bismo trebali posvetiti duhovnom raspremanju i čišćenju. Jedan od načina na koji to možemo učiniti je tako da svoj duhovni život promatramo kao svoju kuću, a Isusa kao gosta kojeg pozivamo u nju.

Zamislimo se kakva bi bila ta kuća. Koja bi bila prva soba koju bismo mu pokazali?

Krenimo od radne sobe koja predstavlja naš um. Kakva je ta soba? Što se nalazi u njoj? Slike na zidovima, knjige na policama, računar na stolu, magazini pored njega... Što bi On rekao kada bi vidjeo što se nalazi u njoj? Da li bi mu se svidjelo? Ili bi mu bilo neugodno? Da li su stvari koje se nalaze u našoj radnoj sobi dostojne Gospodina ili bismo ih najradije skrili? Ugasili računar s neprimjerenim sadržajem, sklonili magazine, rekli mu da zanemari određene knjige... Teško je to. Nekada nismo ni svjesni što se sve nalazi unutra. Ali kada je naš um usmjeren na Krista, Njegova čistoća počinje zauzimati mjesto naše nečistoće stoga je vrlo važno često ga pozivati u ovu sobu.

Druga soba je blagovaonica koja predstavlja naše želje, snove, uspijehe i ambicije. Vjerovatno smo jako ponosni na tu sobu jer u njoj provodimo dosta vremena i na nju trošimo mnogo energije. Kada bismo Krista uveli u nju vjerovatno bismo mu zadovoljno poslužili naša najbolja "jela" - sve naše akademske, sportske ili bilo koje druge uspijehe kao i planove za karijeru. Ali zapitajmo se da li je to nešto čime bi On bio oduševljen ili bi samo u tišini pogledao to što mu nudimo? Da li ono što radimo slavi Gospodina? Da li su naši uspijesi i Njegovi? Da li su naše ambicije posvećene? Ukoliko želimo biti uistinu siti najprije trebamo i um i srce i tijelo napojiti za Gospodinovim stolom jer ono što sami sebi pripravimo na kraju će samo učiniti da se osjećamo isprazno.

Poslije blagovaonice možemo ga povesti u dnevnu sobu - sobu našeg slobodnog vremena koje možemo provesti kako i s kim želimo. To je jedna opuštena, intimna i udobna soba, možda čak s malim kaminom tu negdje ali sigurno s udobnim foteljama i velikim televizorom te glazbenom linijom, i svakako, najboljim ozvučenjem. Što radimo u toj sobi? Da li se Isus u njoj može osjećati kao kod kuće? Kada ga uvedemo u nju da li mu se posvetimo ili jednostavno zaboravimo na njega jer postoje neke druge zanimljive stvari? Na primjer druženje s prijateljima, pa onda jako dobar film ili serija ili dokumentarac, a onda još i vijesti - vijesti su uvijek važne jer uvijek i u svakom trenutku moramo znati što se dešava oko nas iako su one iste otkako postoji ovaj svijet: jedna zemlja prijeti drugoj, u trećoj su počeli građanski sukobi, petu je pogodila prirodna katastrofa, a u našoj još uvijek traje ekonomska kriza. I tako u beskraj. I dok sve to pogledamo i poslušamo i posvetimo vrijeme ljudima koji čak i nemaju neki velik značaj u našem životu, zaboravimo da imamo gosta koji čeka da mu posvetimo koji minut svoga vremena, zaboravljajući uz to da je povezanost s Njim jako važna ukoliko želimo hoditi u Njegovoj ljubavi i slijediti put koji nam je pokazao.

Nakon dnevne sobe, možda će vas Gospodin zapitati o radnom prostoru, mjestu na kojem stvarate jer svi ljudi stvaraju na neki način - jedni se izražavaju likovno, drugi pisanom riječi, treći kiparstvom, a neki pak rezbarenjem drveta, fotografiranjem itd. Hobiji su neizostavan dio ljudskih života. Ima li u toj sobi mjesta za Isusa? Da li mu dopuštate da kroz vaše radove drugi primijete Njegov Duh? Da li On ima utjecaja na djela vaših ruku? Jeste li ijedno posvetili Njemu? Možda mislite da niste dovoljno dobri ili da nemate dara ni za što ali to nije istina. Bog je svakome čovjeku darovao nešto posebno što možda u ovom trenutku još uvijek niste otkrili ili možda nemate hrabrosti da počenete. Otvorite ovu sobu za Njega, pozovite ga unutra i pustite da Njegova ruka vodi vašu. Tada ćete moći ostvariti sve što zaželite i možda to neće uvijek ličiti na ono što ste prvobitno zamislili ali će uvijek biti predivno jer On ne može napraviti ništa manje od toga. Budite alat Božji i vidite što će se dogoditi.

Poslije radnog odnosno stvaralačkog prostora Gospodin će sigurno biti zainteresiran za mjesto na kojem se družite s prijateljima. Vjerovatno postoje neka poznanstva i aktivnosti koje biste rado zadržali za sebe i zato biste najradije preskočili da ga vodite u najdraži klub ili kafić. Ionako to nije mjesto za Njega; za Njega je sigurno primjerenije da odete zajedno u crkvu ili na predavanje s duhovnom tematikom ili možda neki muzej ili nešto slično. A nipošto kafić! Ta u Njegovom prisustvu čak ne biste mogli pogledati ni privlačnu osobu suprotnog spola, osobito ne na "onaj" način. Ipak, On je vaš gost te, iako nerado, pozivate ga sa sobom. Što će On čuti te večeri? Koga će upoznati? Jesu li to priče i ljudi zbog kojih biste se najradije skrili pod stol da vas On više ne primijeti? Istina je da kada jednom povedete Isusa sa sobom više ništa neće biti isto. Vrlo je moguće da će vas dotadašnji prijatelji početi izbjegavati, ali ne brinite - on će dovesti druge ljude u vaš život; ljude s kojima ćete imati zanimljive, uzbudljive i značajne razgovore, slušati drugačiju glazbu i gledati drugačije filmove ali ljude koje ćete mu predstaviti s radošću. I znat ćete da je vrijedilo promjene.

A na koncu Njegove posjete ostaje još samo jedno mjesto, ono za koje biste se najradije pretvarali da nikako ni ne postoji: vaš podrum. Mjesto u kojem čuvate sve svoje tajne, loše navike, misli, grijehe i bez obzira koliko ga pokušali odvratiti otamo stalno će pokušavati zaviriti unutra. I kad mu na koncu odlučite dati ključ isprva ćete biti užasno posramljeni ne samo zbog svega što ste nagomilali tamo dolje nego i zbog toga što će vrlo jasno vidjeti vaše bezbrojne neuspjele pokušaje da ga sami dovedete u red što je čini se stvorilo samo još više nereda. Ali kad Njega jednom pustite unutra bit ćete zatečeni promjenom. Isus će očistiti vaš podrum onako kako nikada sami ne biste mogli, i iako će sam proces čišćenja biti neugodan kao što čišćenje obično jeste jer progutate prašine, ne miriše baš najbolje, a za neke mrlje je potrebna prilična fizička snaga - On će to bez poteškoća obaviti za vas te će kako je istok daleko od zapada, tako udaljiti od nas bezakonja naša. (Psalam 103, 12) Jer reče Otac naš nebeski: "Hajde, dakle, da se pravdamo," govori Jahve. "Budu li vam grijesi kao grimiz, pobijeljet će poput snijega; kao purpur budu li crveni, postat će kao vuna." (Izaija 1, 18) Dakle, slobodno otvorite vrata podruma i pokažite ga Gospodinu - već danas.

***

Hoćete li ovoga proljeća provesti Isusa kroz svoj duhovni stan i prepustiti njemu proljetno čišćenje?

O postu

2011-03-29T23:33:00.004+02:00

Posti od neljubaznosti.
Budi susretljiv prema drugima i prema samom sebi.

Posti od srditosti i moli:
„Isuse blaga i ponizna srca, učini srce moje po srcu svome.“

Posti od gunđanja i nezadovoljstva.
Otvori oči za sve dobro koje te okružuje i raduj mu se.

Posti od gorčine
I budi zahvalan za ono što imaš.

Posti od nestrpljenja i pretjeranih očekivanja,
Prihvati ljude kakvi jesu.

Posti od pesimizma,
Traži i nalazi pozitivne stvari i događaje oko sebe.

Posti od pustih i nepotrebnih briga
I usudi se imati povjerenja u Boga.

Post od jalove kritike,
I učini nešto konstruktivno.

Posti od ogovaranja,
I otkrij Isusa koji živi u ljudima.

Posti od sebičnosti
I otvori se svojoj okolini.

Posti od osvetoljubivosti
I pruži ruku pomirnicu.

Posti od nepotrebnih riječi.
Saslušaj druge.

Posti od želje za posjedovanjem
i raduj se postojanju.

Posti od ponavljanja pobožnih riječi
I uroni u molitvu.

Posti od oholosti
I otkrij vrijednost ljudi koji te okružuju.

Posti od nepravde
I otkrij radost pravednosti.

Posti od iskorištavanja drugih
I cijeni njegov rad po njegovoj pravoj vrijednosti.

Posti od lijenosti
I učini nešto za društvo u kojemu živiš.

Posti od neumjerenosti
I svedi svoje potrebe na razumnu mjeru.
Tvoj um i tvoje tijelo bit će zahvalni.

Posti od bludnosti
I otkrij ljepotu dostojanstva svoga i tuđeg tijela.

Posti od škrtosti
I otvori srce za potrebe onih koji imaju manje od tebe.

Posti od zavisti
I veseli se tuđoj radosti.

Posti od površnosti
I savjesno se posveti onomu što radiš.

Posti od laži
Otkrij ljepotu istine.
Ona će te osloboditi.

Posti o kruhu i vodi.
To će ti sigurno pomoći.

Čini drugomu što je tebi drago da ti drugi čini.
Ljubi Boga nadasve.

Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.

K TEBI

2011-03-28T13:57:00.012+02:00

Ruke pružam ka tebi
Da li sam dostojan
Tvog pogleda
Tvog obzira
Tvog oprosta
Ti odluči

Ruke pružam ka tebi
Da li sam vrijedan
Dići glavu
Otvoriti oči
K tebi okrenuti lice
Ti odluči

Isuse
Primi ovaj dar
Moje pokore
Moje kajanje
Moje nadanje
Moju vjeru od koje živim
Do vječnosti susreta s tobom

Dopusti mi
Da srce svoje otvorim
Da te dušom zagrlim
Da ti se poklonim
Na koljenima, al' bez okova
Jer si me darovao slobodom

( Vladimir Fučec )